Tog, prvog dana kolovoza 1991. godine dobili smo poziv u naš TV studio u Osijeku za odlazak šlepom do ušća Drave u Dunav, do Aljmaša. Javili su da se priprema evakuacija desetak ranjenih gardista koji su nastradali kod Dalja i Erduta.

Odmah okupljam ekipu u kojoj se nalaze naši kolege iz Zagreba: snimatelj Žarko Kaić, tehničar Toni Jurković i vozač Božidar Pipunić. Odlazimo do Vodoprivrednog poduzeća kod kompe gdje nas čekaju dva čelična šlepa i mali remorker “Jankovac”. Ondje je i nekoliko gardista, za svaki slučaj. Bilo je devet sati i četrdeset šest minuta. Krenuli smo iz Osijeka Dravom šlepom prema Aljmašu. Idemo s bolničarima, liječnicima, po ranjene. Nismo ni sanjali što će se dogoditi. Nikada do tada, tih prvih ratnih dana, nisam, kao toga dana, imao osjećaj da se možda neću vratiti živ s ovog izvještavanja, pa sam točno vrijeme događanja govorio u kameru.

U deset sati i pedeset osam minuta približavamo se ušću, ulazimo u Dunav. Ovdje u Aljmašu omiljeno je mjesto osječkih ribiča. Njihove nastambe su tihe i prazne. Pokraj nas prolaze i mali pecaroški čamci, čiklovi, koji prevoze izbjegle mještane Aljmaša, Dalja, Erduta prema Osijeku. Predosjećam da se ipak nešto “krupnije” događa u Aljmašu, jer vidimo s našeg broda da su u čamcima i ljudi i stvari. Dolazimo do ušća Drave u Dunav. Prizor koji nikada neću zaboraviti. Pred mojim je očima i danas. Jedan razbijeni auto i skupina gardista. Još uvijek nemamo potpunu sliku tragedije koja nas očekuje.

U jedanaest sati i trinaest minuta pristajemo. Prema nama se kreću prvi ranjenici. Još nismo svjesni tragedije koja se odvija na obali Dunava. Ima i starijih. Ima žena. Ima djece. Ekipa osječke Prve pomoći izlazi s broda da bi pružili prvu liječničku pomoć ranjenima. Čekalo nas je 700 do 800 djece i odraslih koji su tražili spas bježeći pred naletom agresora.

Ulazimo u Aljmaš. Ulice koje vode prema Dunavu prepune su ljudi. Susrećemo neke stare znance. Ljudi nose sa sobom samo nešto malo osobnih stvari u rukama. Moraju se evakuirati. Jedna nam žena veli: “Snimajte nas da nas djeca vide, ak su živa!” A tko će prenijeti poruku ako se mi ne vratimo. Moj snimatelj, Žarko Kaić, bilježi sve ono što sam zamislio. Ne treba nam dogovor. Moj tekst u mikrofon i njegova slika govore sami za sebe. Kao nikada do tada ponestade mi daha. Uzbuđen sam, tužan i bijesan. Pa zar se takvo što može dogoditi na pragu 21. stoljeća?

Dolaze traktori. Dovoze ljude. Svi traže spas. Ljudi plaču. Nose samo ono najnužnije. Ovdje susrećemo brojne obitelji s malom djecom i stare majke (bake) koje nose samo mali zavežljaj svojih stvari. Susrećemo i nekoliko gardista i sumještana. Pitamo ih što se to zapravo događa. Saznajemo da je toga jutra izvršen napad na policijsku postaju u Dalju. Vodila se ogorčena bitka. Ima mrtvih i ranjenih. Vojska (tzv. JNA) umjesto stvaranja tampon-zone aktivno je uključena u napad na policiju. Pucaju bez ikakvog razloga. Sada su zauzeli Erdut. U ranjenike pucaju, u sve pucaju. U Crveni križ. Nema za njih ni jedne međunarodne konvencije, za njih ništa ne vrijedi. To su četnici, to nisu ljudi, to su životinje, govori gardist...

Ljudi se kreću prema šlepu koji je privezan uz obalu. Ostavljaju stvari koje su ponijeli sa sobom. Spoznaja da je stigao samo jedan šlep u koji može stati petstotinjak ljudi sa stvarima nagnala ih je da ostave svoje torbe i kofere na obali. Naime, jedan kofer je jedna odrasla osoba, a jedna torba težina jednog djeteta. Treba spasiti što više ljudi, a ne stvari. Sa sobom nose samo svoj goli život. Žene plaču. Djeca zdvojna stoje uz svoje majke koje očekuju dolazak svojih muževa. A njih nema.

Pred provizornom ambulantom susrećemo jednog od organizatora obrane mjesta i evakuacije. On govori: “Sve što može nositi pušku ostat će. Uglavnom muškarci, ali ima i žena koje su odlučile ostati.” Na pitanje imaju li dovoljno oružja odgovara: “Slabo, slabo. To što imamo, borit ćemo se dok imamo. A kad nemamo, što Bog da. Stalno su nam obećavali da ćemo dobit, da ćemo dobit. Bolje da nam nikada nije trebalo. Već kad se trebalo, kad se trebalo dat tim ljudima, svima nama, jer ovdje se brani Hrvatska na ovim terenima. Kad nam žitnicu budu oduzeli, ocepili, onda nećemo više ništ imat. Nećemo kruva imat.”

Na obali Dunava sve je više ljudi. Dolaze ne samo iz Aljmaša nego i iz Erduta, Dalja i okolnih mjesta. Traže spas. Uplašeni i zbunjeni. Mala djeca. Svi se pripremaju za ukrcavanje na šlep. Gledajući sve ove ljude, zaključujemo da se svi ipak neće moći ukrcati na šlep, pa mi, ekipa HTV-a, donosimo odluku o tome tko ostaje, a tko se od nas vraća u Osijek šlepom. Zaključili smo da ostajemo dok god se svi ne ukrcaju, pa onda ako bude mjesta, i mi se vraćamo s njima.

Sve mi je teže gledajući one koji su se pozdravili sa svojim najbližima. One koji su uzeli svoje oružje, uglavnom lovačke puške i pokoji karabin, ispraćaju pogledi sa šlepa. Svi koji su željeli ukrcali su se na šlep. Ima mjesta i za nas. Gledam one koji ostaju na obali. Gledam mjesto koje kao da i ne sanja što mu se sprema. Gledam kako se opraštaju oni koji odlaze s onima koji ostaju i u grlu mi zastaje 'knedla'. Teško izgovaram sljedeće riječi: “Dvanaest je sati i šesnaest minuta. Brod je popunjen. Odvezuje se i krećemo prema Osijeku. Ovdje, na obali, ostali su oni koji će braniti Aljmaš. To su gardisti, stanovnici Aljmaša, oni koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Među njima ima i starijih. Kažu: Ovdje smo rođeni, ovdje ćemo ostati, pa makar poginuli...!”

Ostavljamo one najhrabrije na obali. Mašu svojima na limenom i prenatrpanom šlepu. Viču im da se sagnu jer putuje se prema Osijeku uz okupirano područje iz kojeg je moguć dolet neke granate, metka ili rakete iz VBR-a. Temperatura na suncu viša je od 45 stupnjeva. Svaki dodir s čelikom šlepa opasan je i bolan. No, ljudi mirno zbijeni, jedan pokraj drugoga, mole za spas. U brodu su djeca, stari i nemoćni. U nekih molitvenik. Ovdje je i jedna trudnica kojoj pružaju pomoć. Nekomu je pozlilo. Medicinari priskaču i saniraju bol.

Putujemo od Dunava u Dravu, prema Osijeku. Tijekom plovidbe čujemo pucnjavu i granatiranje. Preko nas lete projektili. Strah je pomiješan sa željom za spas. Čitamo iz jednog molitvenika u rukama starice: “... Majko, pomogni mi da se uvijek spominjem muke Sina tvoga i da po njoj dođem u nebo...” Ona to čita naglas za sve koji su uz nju okupljeni.

Napokon stižemo nadomak osječkog Tranzita. Tu treba započeti nova epizoda u životima ovih prognanika. Moje posljednje riječi su: “Dvije je minute do četrnaest sati. Približavamo se kraju - da li kraju ili početku? Za ovih četiri stotine pedeset, pet stotina ljudi počinje nova sudbina. Kamo će oni teško je i zamisliti. Iskrcaj će početi za svaki čas. Ljudi mašu, sretni su da su se ipak dokopali neke, kakve-takve mirne luke.” Svi su iskrcani. Neke su dočekali prijatelji i rodbina. Neki su otišli u Zagreb i druga mjesta. Neki su zbrinuti, privremeno u Osijeku...

Bio je to prvi egzodus hrvatskog pučanstva u agresiji na Hrvatsku. Rat je bivao sve žešći i žešći, a progona i žrtava sve više. Ovaj zapis samo je dio spoznaje o onome što se događalo tih ranih devedesetih u Slavoniji i Baranji, u Hrvatskoj.

Obilježavanje godišnjice progonstva i povratka mještana Aljmaša održat će se u ponedjeljak, 1. kolovoza u Aljmašu. U programu koji počinje u 17.30 sati komemoracijskim skupom i polaganjem vijenaca te svetom misom, od 20 sati biti će predstavljena knjiga “Crveni fićo” i prezentacija filma o šlepu iz Amljaša Žarka Plevnika, koja će se održati u zagradi starog kina.

(Prilog posvećen pokojnom snimatelju HTV-a, gospodinu Žarku Kaiću, koji je pucnjem vojnika agresorske JNA kod Osijeka izgubio život 28. kolovoza 1991. godine. Hvala mu za profesionalnost, hrabrost i prijateljstvo.)

Piše: Žarko PLEVNIK