Prošlo je još jedno veliko natjecanje bez nazočnosti hrvatskih sudaca. Euro u Francuskoj naši arbitri mogli su pratiti samo kao gledatelji, a to je, nažalost, postala već ustaljena praksa kod FIFA-e i UEFA-e. U čemu je problem kada nas se stalno uvjerava kako hrvatska ima kvalitetne i talentirane suce?

Sudački autoriteti poput Matea Beusana reći će kako je stvar u lobiranju kod sudačkih komisija i to je vjerojatno točno, ali je samo dio istine. Mora postojati još nekakav razlog zbog čega naši suci ne nalaze svoje mjesto u eliti. Iskreno, mislim kako u našem sudačkom miljeu doista ima talentiranih djelitelja pravde, ali je pitanje kako ih se tretira unutar same sudačke organizacije. Točnije, šaljemo li na međunarodne liste uvijek najbolje kandidate ili se one sastavljaju prema zaslugama?

Možda bi jedan od njih mogao biti - kriterij suđenja. Svi koji prate Lige petice i velika natjecanja jasno će prepoznati intenciju suđenja malog broja prekršaja. Iako su susreti borbeni i puni žestine, uglavnom završavaju na 20-ak prekršaja, čime suci pokušavaju pomoći rasplamsavanju utakmice. U HNL-u se sudi drugačije. Većina susreta završi s 40-ak i više prekršaja što nikako ne ide u prilog ritmu i razvoju igre. Ključna je priča što se velika većina tih prekršaja dosudi na sredini igrališta, a obično je riječ o prekršajima koje suci nikada ne bi dosudili ako bi se dogodili u kaznenom prostoru. No, to je način na koji suci “čuvaju sebe” u našem poslovično sumjičavom okruženju. Većina trenera svoj će neuspjeh graditi na sudačkim pogreškama, iako je to običan - spin.

Suci griješe svuda i uvijek jer nisu računala ili roboti. I oni su ljudi od krvi i mesa kojima se takve stvari događaju. U razvijenijim nogometnim “demokracijama” te priče ako se i dogode traju jedan dan i iza njih nema nikakvih “pozadina”. No u Hrvatskoj se svaka pogreška tretira kao namjerna i onda dobijemo to što gledamo - “sto” prekršaja na svakoj utakmici.

Način na koji se sudi u HNL-u je zapravo “tihi ubojica” nogometa. Ali to i nije jedini problem jer naši klubovi i dalje najradije odgađaju utakmice ako su preblizu. I kad sve to stavite u jedan koš, dobijete teško probavljivu nogometnu priču. Suci igrače u HNL-u navikavaju na dosuđivanje bezveznih prekršaja, pa kad naše momčadi iziđu u Europu uglavnom nailaze na probleme jer se tamo kontakt tijelom dopušta, a kod nas se uglavnom svira. No, mogu razumijeti naše suce. Ako ne dosude takve stvari, budu izvrgnuti bjesomučnim kritikama i napadima. I tada odlaze u “sivu zonu”. Sviraj sve i ubij nogomet! Ne znam jesu li svjesni koliko to utječe na njihov ugled u Europi, ali u okolnostima koje vladaju u HNL-u valjda drugačije i ne mogu. Najsvježiji je primjer iz ove sezone kada je trener Intera Samir Toplak sebi uzeo za pravo baciti kamen na osječkog suca Damira Batinića zbog dva isključenja koja su njegovi igrači zaslužili u Koprivnici, i to samo zato što Inter sljedeći susret igra protiv Osijeka! Dok se ne budemo oslobodili tih malograđanština nećemo na “zelenu granu”. Godinama u HNL-u osječki su suci na meti zbog tzv. osječkog lobija. To je priča koja nema baš nikakvo uporište, jer da je tako, ne bi se Osijek tri godine grčevito borio za opstanak. Znam, mnogi će reći na koncu je ostao, ali takvima treba poručiti nešto drugo - da je Osijek imao takav vjetar u leđa, nikada ne bi ni došao u tako tešku poziciju.

Uglavnom, suci su integralni dio nogometne igre i treba ih pustiti na miru neka rade svoj posao, jer samo će na taj način moći pratiti trendove modernog nogometa koji se kreće u smjeru dopuštanja čvrste igre. Na kraju dana, iz svemira se vidi što je prekršaj, a što ne. I zato je pogrešno uvijek za svaki poraz optuživati suce. Na taj način stvara se pritisak koji polako, ali sigurno, uništava hrvatski nogomet.