Na izlasku iz Zadra, 48 sati nakon polaska iz Osijeka, 24 sata do dolaska u Dubrovnik
Jučer smo se u ovom blogu odjavili riječima o spajanju Panonskog i Jadranskog mora, kao simboličnoj slici naše akcije koja je u jednom neprekinutom trodnevnom potezu spojila Hrvatsku s kraja na kraj, od Osijeka do Dubrovnika.
Danas smo u tu sliku i u tu povezanost još više uvjereni.
U 17 sati je zaokružen i drugi dan naše utrke s vremenom i s granicama vlastitih sposobnosti; bio je i teži od prvoga jer se umor polako kumulira u mišićima i zglobovima, kao i onaj mentalni umor zbog višednevnog nespavanja. Međutim, kao da nismo umorni i neispavani: raspoloženje je sve bolje, tempo se održava pa i podiže, motivirani smo sve više i jače. Jer nakon prijeđenih 650 kilometara, u beskonačnim satima jednoličnog okretanja pedala i istrčavanja desetkilometarskih dionica, po danu i po gluhom mraku magistrale u 2 ili 3 sata iza ponoći, uz nas su svo vrijeme lica, imena, glasovi i riječi ohrabrenja od stotina ljudi koje smo u protekla dva dana susreli, koji su nas dočekali, ispratili, pridružili se u dijelovima dionica trčeći ili vozeći s nama. Nebrojeni divni, dragi i dobri ljudi.
Uz nas je svo vrijeme i jedna velika, stalna misao – vodilja: prije dva dana smo iz Osijeka krenuli sa svježim utiscima nakon katastrofalnog nevremena u našem gradu, nakon nepogode koja je (sudbinski okrutno) ponajviše poharala baš Kliniku za pedijatriju, osječki odjel s malim pacijentima, djecom superjunacima koja hrabro vode bitku za svoje zdravlje. Veći i snažniji motiv nam nije bio potreban.
Drugi dan naše utrke obilježile su posebno jake i pozitivne emocije: nakon zahtjevnog strmog noćnog spusta od Gornjeg Jelenja prema moru, koji nas je zauzvrat nagradio atraktivnim pogledom na noćnu obalu južnog Kvarnera posutu žmirkavim svjetlima utihnulih primorskih naselja, nakon nadrealno ružičastog praskozorja u Senju (začinjenog prefinim vrućim burekom u zoru), preko iscrpljujućih dionica starom jadranskom magistralom od Crikvenice do Zadra (zavoji, usponi, zavoji, nizbrdice, zavoji, kamioni, tegljači, još kamiona i tegljača...), nakon jedne kratke epizode:
- STANI!!!
- Zašto?
- Stani, kažem!
- Što je bilo?!?
- Idemo se okupati, vidi kako je ovdje divno!
...i okupali smo se u moru (još je slano, još je najljepše na svijetu), pa nastavili dalje kao da se to i nije dogodilo. A onda su nas kod starog Masleničkog mosta dočekali zadarski bajkeri – veterani, ratni drugovi uz koje smo se mi Osječani prije 23 godine borili rame uz rame baš na tim istim stijenama zadarskog zaleđa i ostali doživotno neraskidivo povezani. Otpratili su nas do Zadra, ugostili savršenim oradama i skušama sa gradela, izvukli uspomene iz zakutaka sjećanja... Pridružili su se i Osječani koji ljetuju u Zadru i okolici a prate naše proputovanje na web-stranicama. Uzvici prepoznavanja starih prtijatelja, zagrljaji, radost druženja...
Nakon toga, 48 sati poslije polaska iz Osijeka, sa 650 kilometara u nogama i pod kotačima, pošli smo iz Zadra dalje prema Dubrovniku, praćeni zadarskim biciklistima i trkačima koji su nam dali podršku u prvim kilometrima trećeg – i posljednjeg dana.
Ali, o trećem danu ćemo sutra. Pustite nas sada da – dok vozimo i trčimo dalje prema cilju – u samoći dugih kilometara provrtimo slike i filmove koji su nas u prethodna dva dana tako bogato ispunili.
Sada pouzdano znamo da činimo veliku i dobru stvar. Ovom akcijom povezujemo prostor, vrijeme i divne ljude duž cijele naše rute kroz Hrvatsku. Za djecu pedijatrijske klinike. Za male superjunake.
Podsjetit ćemo vas samo jedno: i vi se možete osjetiti dobro i snažno budete li pridonijeli tom zajedničkom cilju. Nagradite naše savladane kilometre i sate.
Broj računa za djecu superjunake znate.

Više pročitajte OVDJE.