Prije točno 150 godina u Đakovu je položena prva opeka za gradnju katedrale svetog Petra, nazvane najljepšom od Venecije do Carigrada. Najveće je to graditeljsko djelo velikog đakovačkog biskupa i mecene Josipa Jurja Strossmayera čija je odluka da gradi tako veliku crkvu u tada tako malom Đakovu, varošici na kraju Carstva, naišla na veliko iznenađenje svih.

No, vizionar kakav je već bio, Strossmayer je u svojoj odluci bio nepokolebljiv i odlučan. Njezina zvona tako ove godine ne podsjećaju samo na točno vrijeme nego i na obljetnicu početka gradnje te stolne crkve, a godišnjica se poklapa i s još nekim za Đakovo važnim jubilejima – s 50. Đakovačkim vezovima, 777. rođendanom pisane povijesti grada, a prethode joj dva velika prošlogodišnja jubileja njezina graditelja – 200 godina od Strossmayerova rođenja i 110 . godišnjica njegove smrti.

Historicistička je to građevina, mješavina romanike i gotike. Uz sav ostali - crkveni, graditeljski, gospodarski, obrazovni, politički ili mecenski rad, sebi je veliki biskup njome podigao najveći spomenik, a Đakovo s ruba tadašnjeg Carstva odveo u srce Europe. Danas za ovaj grad mnogi znaju. Zbog nje, katedrale. Nema broja svim fotografijama s njom, tekstova koji o njoj pišu... Za gradnju joj je odabrao mjesto s kojeg ona, sa svoja 84 metra visoka dva crvena zvonika, prva poziva u grad, ma iz kojeg smjera dolazili. Doći u Đakovo, a ne stati ispred katedrale i ne diviti se njezinoj monumentalnosti, doći u Đakovo, a ne ući u njezinu unutrašnjost s bogatstvom uređenja, detalja, interijera, ravno je onoj: Došli u Rim, a nisu vidjeli papu. Svakodnevno ju obilaze turisti sa svih strana svijeta, no točnog broja, jer je ulaz u nju slobodan, nema, pa se on ravna s godišnjim brojem posjeta Državnoj ergeli lipicanaca – oko 20.000.

Godišnjica početka gradnje pala je na samu Godinu milosrđa u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, na početku koje je nadbiskup, mons. dr. Đuro Hranić, sredinom prosinca prošle godine na ulazu katedrale otvorio Vrata milosrđa.

– O svim prigodama u povodu Jubileja, Godine milosrđa spominje se i 150. obljetnica početka gradnje katedrale - kaže njezin dugogodišnji kustos, mons. Luka Strgar. Obljetnica se spominje i o svim hodočašćima u tu stolnu crkvu, a ona su ove godine brojna – od hodočašća mladih, osoba s invaliditetom, dekanatskih hodočašća... I svi joj se sudionici opet, ponovno, iznova dive. Iako je prvobitno bilo predviđeno da gradnja katedrale traje pet, ona se odužila na 16 godina, od 1866. do 1882. Do 52. godine Strossmayerova života i 16. godine biskupovanja. Nacrte je biskup naručio u Beču, kod poznatog arhitekta Karla Rösnera. S njim potpisuje ugovor o gradnji u Đakovu 17. travnja 1866. godine, a kako pišu Pavić i Cepelić, “odmah sutradan ruši se srednjovječni sjeverni bedem đakovačke utvrde skupa sa svojim dvima četveroouglastim kulama, tim stoljetnim svjedocima slavnih, ali krvavih dana Đakova i njegovih biskupa. Ruši se stari, kukavni i tijesni dvorac biskupa Patačića, prislonjen uz taj bedem i srednju kulu...”

Gradnja će stajati 1,2 milijuna forinti, plus materijalna dobra Biskupije.

- Najveća je to crkva u Hrvatskoj, no ne i najviša, više od nje su zagrebačka katedrala i osječka konkatedrala - kaže kustos, mons. Strgar.

Unatoč problemima u gradnji – s dobavom materijala ili podvodnim tlom, zbog čega je u temelje ugrađeno 395 debelih hrastovih balvana što joj također daje posebnost, do listopada 1866. godine “sva je crkva bila izidana preko metar visine.” (Cepelić-Pavić) Jedino je opeka pečena u Đakovu, u biskupijskoj ciglani. Za gradnju je potrošeno sedam milijuna opeka, a kamen i sve ostalo trebalo je - u ondašnjim, za današnje vrijeme mnogo težim prilikama - dopremati iz Istre, Austrije, Mađarske, Italije, Francuske i s drugih strana. Pokrivena je crijepom u svibnju 1871. godine. Konačno dovršenje bilo je tek nakon 11 godina, a posvećena je 1. listopada 1882. godine. Arhitekt Rösner umro je 1869. pa posao preuzima arhitekt Friedrich Schmidt, prema mišljenju mnogih najpoznatiji gotičar svog vremena. I na umjetničkom uređenju, oslikavanju, opremanju katedrale bazilike bili su angažirani najveći majstori tog vremena, među kojima i slikari Alexander-Maximilian i Ludwig Seitz, slikar dekorater Josip Voltolin... Freske, vitraji na prozorima, slike, križni put, sedam oltara i svečana propovjedaonica na kojima su kameni kipovi i reljefi svetaca. Glavni oltar je remek-djelo arhitekture posvećen katedralnom patronu, svetom Petru apostolu. Odabir svetačkih likova na sporednim oltarima povezan je s poviješću biskupije, idejama biskupa graditelja i općom pučkom pobožnošću, a i ostali detalji oslikavaju motive i Starog i Novog zavjeta te su puni simbolike. Impozantna je i kupola, na pročelju rozeta, a ispod katedrale kripta s grobom njezina graditelja, Strossmayera, kao i grobovima drugih đakovačkih biskupa. To mjesto pijeteta i tišine nijemi je svjedok povijesti nad/biskupije i njezinih biskupa.

Katedrala je 23. lipnja 1933. doživjela veliki požar, što je izbio u orguljama, koje su potpuno izgorjele, a stradala je i ornamentika, freske, slike... Obnovu je poduzeo tadašnji biskup Antun Akšamović i trajala je od 1933. do 1936. Nabavljene su nove orgulje, freske u glavnoj lađi su sanirane, obnovljena je ornamentika glavne lađe i kupole. Snašao ju je i potres, i to 13. travnja 1964., kada su oštećeni tornjevi, pročelje, vanjska arhitektonska dekoracija, satovi, a u unutrašnjosti su nastale pukotine i oštećenje žbuke. Obnova tih, ali i oštećenja iz II. svjetskog rata trajala je od 1964. do 1969. Katedrala je tada potpuno obnovljena.

– Uz postojeći inventar, u katedralu u jednom trenu može stati 4000 osoba - dodaje mons. Strgar. A njezin graditelj, biskup Strossmayer, čiji je spomenik ispred katedrale desetljećima, kao da ju sve to vrijeme podignutom desnicom blagoslivlja.

S dvije katedrale prethodnice, današnja, vjernicima uvijek ispunjena prvostolnica nastavlja ponosno pričati priču o (nad)biskupskom Đakovu, njegovim biskupima, stvaranju Bosanske ili Đakovačke i srijemske biskupije, odnosno današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije. Od velikog gradilišta, od 1866., katedrala i Đakovo neraskidiv su spoj; ona je njemu duhovni temelj, mjesto vjere i molitve, “karta za svijet”, a on njezino okruženje, plodno tlo, štovatelj i čuvar. S porukom svoga graditelja nad ulazom u baziliku: “Slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi naroda svoga.” Lani, u povodu njegovih dvaju velikih jubileja, RH, odnosno Hrvatska pošta, odužila mu se likom na poštanskoj marci, jednoj od tri marke koje su izdane u specijalnoj ediciji “Hrvatski velikani”, a koja, uz Strossmayera, obuhvaća i lik Ivana Supeka te Luke Sorkočevića. To bi, kaže đakovčaki gradonačelnik Zoran Vinković, trebao biti samo početak vraćanja duga prema Strossmayeru, podsjetivši da mu država nije dala ni jedno mjesto na hrvatskim novčanicama te da bi bilo vrijeme ispraviti tu nepravdu.