SLAVONSKI BROD - “Luk i voda - istočna melankolija” naziv je najnovije izložbe (projekta) slavonskobrodskog multimedijalnog umjetnika Ivana Šeremeta, u širim krugovima poznatog po angažiranoj umjetnosti - distanciranom humoru, ali i poruzi prema nekooperativnom okruženju.

Sintagma LUK I VODA višeznačna je narodna kovanica, totalna, do ironijske srži izrečena verbalno-vizualna autorova predodžba jer znamo: u svakoj je riječi slika, a u slici su i riječ i um i zrcalni neuroni nerazdvojno povezani, prema valorizaciji vlastita opusa: sve je to luk i voda. Drukčije čitanje značilo bi možebitno, a malo vjerojatno - svaki umjetnički proces stvaranja Ivan Šeremet izvodi bezbrižno i (o)lako - to je za njega luk i voda. Što je zapravo ključno netočno predočeno - simplificiranom metaforom suvremene umjetnosti - to može svatko i slično...

Dodajući naslovu istočna melankolija, koja može biti podjednako i južnjačka i nordijsko-sjevernjačka i ona Istočne Europe iz doba željezne zavjese, naizgled samo materijalna zapadnjačka, zagorska i međimurska, iz Šeremetova pogleda ona je slavonska, istočnohrvatska, s elementima provincije: od Broda do Vukovara, top-tema na vijestima i u ustima političara, a nitko doista ne pita kako ljudi, obični ljudi beskrajne ravnice i beskrajnoga neba - zapravo, žive... - zapisao je Željko Marcijuš, viši kustos Moderne galerije iz Zagreba, autor teksta izložbe.

Premda se ne bavi akvarelom, Šeremet se odlučio “malo dublje” umočiti kist u vodene boje i pokazati nešto njemu svojstveno - 15-ak radova postavio je na oronule zidove jednog od prolaza brodske Tvrđave, uz Galeriju Ružić.

- To nisu vizualizacije jedinstvenih pejzaža, ali je to opservacija psihološkog prostora, kritika postojećeg kanona koji za zaštitni znak grada uzima slikarstvo koje govori mrtvim jezikom. Pitamo se što nam je činiti, trebamo li vrištati u paklu umjetničkog stvaralaštva ili antuntunovski miješati umjetnost i kič, puštati glazbu unatrag ili jednostavno zašutjeti. To sam htio potaknuti ovom pričom - kaže autor kojemu je nedostupna galerija, no odgovara mu i prolaz pun propuha, neočekivana bina na kojoj maturanti pjesmom obilježavaju svoje zadnje srednjoškolske dane. Primijetili su da nije riječ o uobičajenim slikarskim radovima.

- Drago mi je da su shvatili bit i poruku da suština umjetnosti nije u tom kako nešto nacrtati, nego u tom kako dišeš, kako nešto osjećaš - kaže Šeremet, marginaliziran u vlastitoj sredini (dok su njegovi radovi rado prihvaćeni u galerijama glavnog grada i šire), još jednom prozivajući nekooperativno okruženje.M.Radošević