Blaženi YouTube. Na njemu se posljednjih godina doista može vidjeti svega i svačega, od totalnih bedastoća i kojekakvih bizarnosti do posve ozbiljnih i poučnih snimaka, ne računajući samo glazbene zapise, kojih je i dalje najviše.

Na YouTubeu svoje mjesto sve više nalazi i tradicija, konkretno slavonska baština, izvorni običaji, da o tamburašima i ne govorimo. Tako su zvijezde YouTubea postali o čaje, ljudi koji su meštri svadbenih ceremonija. Kao primjer preporučamo pogledati video s manifestacija “Sve se čaje okupiše”, primjerice onih održanih u Ivankovo u travnju 2014. i 2015., a čeka se i prilog s ovogodišnje smotre.

Zapravo je, kad su čaje u pitanju, Ivankovo središte zbivanja. Tom višedesetljenom (kažu i stoljetnom) običaju iz Ivankova jednu je svoju emisiju pučke i predajne kulture posvetio i HRT, reprizirajući 7. travnja epizodu “Sve čaje Ivankova”, dokumentarac snimljen prije nekoliko godina u režiji Dražena Piškorića.

Sve u svemu, Ivankovo je i ovog proljeće u središtu pozornosti svih onih koje zanima (domaći ljudi, gosti, turisti, čak i inozemni...) autentična slavonska tradicija, odnosno jedinstven svadbeni običaj karakterističan upravo za spomenuto selo blizu Vinkovaca, premda je sličnih pojava i u drugim mjestima diljem Slavonije i Baranje, ali i drugdje u Hrvatskoj, kontinentalnoj i primorskoj.

No, nitko nema takve, bolje reći takvog čaju (ili čauša) kakvog ima Ivankovo. On predvodi svadbu, brine se za organizaciju i pritom zabavlja i mladence i sve koji su na svadbi. Zanimljivo je da u Ivankovu postoji čak petnaestak aktivnih čaja, bez kojih su svadbe u tom kraju nezamislive, a već se 18. godinu zaredom ondje održava i priredba “Sve se čaje okupiše” na koju ovi “svatovski dužnosnici” dolaze iz cijele Slavonije.

Među čajama Ivankova po broju svojih čajevanja posebno se ističe Paško Barunčić - Mali, koji je tu dužnost dosad obavio na više od 600 svadbi!

Čajo mora biti okretan, pričljiv i snalažljiv čovjek, čija je briga, u dogovoru s domaćinom i kumom, kompletna organizacija svečanosti, od prihvata pozvanih gostiju, odlaska po kuma i po mladu, pa do vjenčanja u matičnom uredu, ali i u crkvi. Čajo vodi brigu oko satnice, odlaska s mjesta na mjesto, sve do vođenja proslave nakon vjenčanja. Čajina je briga sve što se u jednoj svadbi događa, on mora povezati rad kuharica i konobara, brinuti se o sviračima, voditi prikazivanje darova, paziti da nitko ne ostane gladan ili žedan, a često zbrinjava i one koji su pretjerali s pićem.

Iako se naziv čajo, karakterističan za Ivankvovo, odnosno taj dio Slavonije, najčešće koristi, u porabi su još i nazivi čauš, čavo, kapetan, čale, oberšicer, ceribaša, buljubaša, barjaktar, vrtopicera, gonikobila, pušikobila i mnogi drugi nastali prema vrlinama samih čaja, dakle stvarnih osoba, posvećenih tome poslu.

Kada se svatovi umire, a svirka prestane, čajo počinje prikazivanje ovim riječima:

- Faljen Isus, kume i stari svate, domaćine, pozdravljam sve uzornike, zazornike, divandžije, bunardžije, pendžeraše, birtijaše, ujne, tetke, strine, reduše, redovane, nabiguzice i sav ostali tarikreč...

U Ivankovu KUD “Ivan Goran Kovačić” na Mladi Uskrs krajnje ozbiljno shvaća svoju unikatnu manifestaciju “Sve se čaje okupiše”, pa je tako bilo i ove godine, kad je prvo ime čajovanja, odnosno njegov domaćin, još jednom bio Paško Barunčić - Mali. I to s rekordom od čak 607 nastupa u ulozi čaje.

Paško Barunčić - Mali prvi je put bio čajo 25. rujna 1971., kada su brak sklapali sada pokojni Petar Galić iz Ivankova i čajina sestrična Sofija Barunčić, također iz Ivankova. A kako je sve počelo, priča nam Paško osobno:

- Ja se sjećam, 1968. godine, u Ivankovu su gostovali gradišćanski Hrvati sa svojim programom i oni su tom prilikom prvi put javno otpjevali himnu 'Lijepa naša domovino'. Bila su opasna vremena, no oni su to smjeli otpjevati. No, sjećam se i puno naših ljudi koji se tada nisu usudili ustati na našu himnu. Ti su nas ljudi poslije proganjali cijeli život, iako su bili Hrvati.

- Taj događaj me toliko dirnuo da sam rekao svom prijatelju Petru Galiću, sada na žalost pokojnom, da ću mu biti čajo kada se on bude ženio, ali pod jednim uvjetom: da se prije večere izmoli 'Oče naš' i otpjeva himna 'Lijepa naša domovino'. On je samo rekao: Dogovoreno!

- Nije prošlo dugo vremena, točnije 25. rujna 1971. Petar se ženio kćerkom mog bratića Sofijom Barunčić. U to vrijeme nisam imao čekić, onu sikiricu, nego sam imao onu butnu kost s kojom se psi slikaju, s kvrgama. Mi smo to lijepo obrisali, i to je bio moj prvi čekić. Onda su svatovi bili mali, onoliko koliko stane u dvije sobe - priča Paško Barunčić - Mali.

- Svatovi se kupe uvijek kod mladoženje, a čajo mora doći uvijek među prvima. Nekada nije bilo fotografa, kamera. Čajo se uvijek mora dogovoriti s domaćinom, mladoženjinim ocem i mladoženjom. Kum je zakon! U to vrijeme svatovi su bili odvojeni, kod mlade posebno, kao i kod mladoženje. Bio je manji broj, kupe se svatovi i ide se kod kuma na ručak jer kuma se više ne vraća kući, nego se odmah išlo kod mlade. Čajo ide pred sobu gdje će mlada izići, te imamo tradicionalni običaj kupovanje mlade. Nakon toga smo imali kićenje svatova te darivanje. Posebno se darivalo kod mlade prije vjenčanja od strane rodbine, a čajo je morao sve to odmotati i pokazati. Onda kad se to završi, ide se u crkvu na vjenčanje. Pješice se išlo obavezno ako je u selu, a ako je dalje, onda se ide automobilima. Kad se obavi vjenčanje u crkvi, mladini svatovi idu mladinoj kući, a mladoženjini svatovi idu kod mladoženje. Tako je bilo nekada, sada su svi zajedno, malo je drukčije sada, no u principu je sve ostalo kao i prije - kazuje Paško.

Drugim riječima, puno toga od stare “procedure” zadržalo se do današnjeg dana. Pa ponovimo gradivo: Danas je čajo na početku zadužen za odlazak po kuma, formira kolonu, kad se ide kod mlade, pomaže pri “kupovini” mlade, pazi da se nigdje ne zakasni, a pogotovo ne u crkvu. Čajo pomaže da se svi gosti smjeste, najavljuje sva zbivanja na svadbi, izvikuje darove, moli prije večere, pomaže fotografu, govori tko pleše s mladom, nadgleda reduše, ujnu, svirača i mladence.

- Na nogama se nose opanci na bagu, to je kopča da se može zakopčati. Svaka nošnja ima svoje značenje, mi u Ivankovu imamo reklju na srceta. Na noge se obuju dugačke valjane čarape, tzv. fusekle, a po ljeti to su čarape na sisice. Osim toga obuku se jahače hlače te košulja od rubine, neka je više ukrašena i bogatija. Od odjeće imamo i prsluk koji se zove kamizol. Na glavi je čajina kapa koja je u Ivankovu ukrašena s dva pera, jedno je obavezno fazanovo, drugo je paunovo, a tu su i dukati. Nekada kad nije bilo dukata, rezale su se kriške mrkve pa su se pričvrstile na kapu. Ako govorimo o perima, imamo fazanovo, rodino i paunovo. Fazanovo pero je da mlada bude brza, okretna i spretna kao fazan, paunovo da bude lijepa kao paun, a rodino pero da se zna vratiti kući.

- Privlaka i Otok su prije imali ispuhana jaja na kapama. Nezaobilazni pribor svakog čaje je čekić na koji se veže otarak, a služi umjesto mikrofona, kako bi se skrenula pozornost na neki određeni dio u samim svatovima. Torba je svinjarska, čobanska, i u njoj se nekada nosio kruh, luk, nožić, slanina i sol, no u današnje vrijeme u svatovima torba služi da se stavi rakija, kao i posebna čajina čuturica, okićena manjim ručnikom ili krpenom salvetom. Uz sve to čajo na sebi nosi otarak, tako da možemo reći puno je opreme, no svaki dio ima svoju priču - zaključuje Paško Barunčić - Mali.

Kako god bilo, unatoč smanjenju broja čaja, tradicija neće izumrijeti jer još uvijek ima mladih koji vole svoje običaje, mladih kojima nije teško biti bećar ni onda kad treba podciknuti stihove dvosmislenih bećaraca. Ivankovčani su tu tradiciju oteli zaboravu kroz okupljanje čaja i dali im zadatak da smišljaju nove zgode kojima će se predstaviti.

Malo-pomalo i stigli smo do kraja priče o čajama koji su u svadamba važniji od samih mladenaca. Jer ako sve nije posloženo od samog početka do kraja kako “Bog zapovijeda”, onda ni svadba neće proteći onako kako treba. A za to je onda odgovoran - čajo.