Hajdemo Mari Jamanovoj, iz Jamanove doline, župa Rastičevo. Udovu Mariju Tokić, rođ. Jaman (1937.), naći ćemo u crnini. Danas Mara živi u Čepinu. Žali sina, dragovoljca Domovinskog rata, i počinje svoje sjećanje:

- Eto, u tu sam ja kuću dospjela. Imala sam samo pet godina. Poslije mi je Julica, tako sam je od milja zvala, kazala da joj je sestra Ljuba rekla da uzme nekog muškog, a njoj se dopali moji rumeni obrazi. Znam da su Sorići mogli dobiti i nekog od svog roda i pitanje je da li bi za mene bilo mjesta. Dida Joso je spominjao kako su njegovo rodno mjesto Prijeboj četnici zapalili, a ljude, što pobili, što raselili. No, nitko se nije javljao pa ostala ja k'o princeza. Brata Peru dali su rođaku Miji Soriću. Bili smo susjedi, ali brata nisam viđala. Ponekad bi, jer nisam mogla otvoriti zaklenuta i podbočena vrata, legla na stazu ne bi li ga bar ispod kapije vidjela. Mada sam sve imala, bila mažena i pažena, svaku sam noć plakala. Mama je obećala vratiti se, a nema je.

- Imala sam svoju ciglu odmah iza taraba. Sjedila bi na njoj pred kućom oslonjena na koljena. Ponekad bi čuvala Nikolu. Njegova mama, teta Anka, nije ga imala kome ostaviti pa ga je dovela nama. On je čekao oca, a ja mamu. On tada nije znao da su njegova oca, domobrana Ivana Jurića, strmoglavili četnici u jamu kod Bileće 1941. godine, prisjeća se Mara Jaman, te nastavlja:

- Dida Joso i baka Milka imali su samo žensku djecu: Ljubicu, Julijanu i Jelenu, sve tri neudane. Godina kratka, al' dan dugačak. Kada bi se spustila večer, a nakon molitve, pred zatvorenim mi se očima ukazivala mama: brata nosi, a mene vodi. Samo mi, ničega drugog nema. Ne znam ni gdje smo, ni koje je doba. Nisam dočekala majku. Ona nas nije htjela dati u zbjeg, ali je svekar Petar rekao - kako svi, tako i ti! A obećala je - za četiri dana doći ću po vas, samo četiri dana. Poslije, puno poslije, otac mi je rekao da je mama umrla od tifusa u virovitičkoj bolnici i pokopana na bolničkom groblju.

- A i na moje dobročinitelje sve se srušilo. Plakala sam i kada su oni plakali. Ljubica je završila fakultet i radila u Riznici u Osijeku. Kada je jednom išla u Zagreb, vlak je bio mitraljiran pa su joj amputirali nogu. Jelena se u ratu psihički rastrojila, a dida Joso je umro u osječkoj bolnici. Ostala ja kao Julicina jedinica. Bila sam uz nju kad je u muškoj uniformi bila na straži umjesto oca.

- S bakom Milkom sam išla kad je nova vlast skupljala na zborove. Nije se nikoga bojala. Popela se na pozornicu, grdila novu vlast i uzviknula: Živio Krist kralj! Onda ju je milicajac pješice pratio u Brod, a ja se sama vratila kući. Njena hrabrost mi je pomagala u životu. Imala je živu vjeru. Cijelu je jednu godinu postila i sama je ribala lonce da ne bi ostalo bilo kakve masnoće.

- Onda se jednog dana 1946. pojavio moj otac Marijan. Ne bi mene baka Milka i Julica dale da nije obećao da će me vratiti pa nisam uzimala puno robe. Otac me je odveo u Dombok pustaru, koju su prozvali po boljševičkom uzoru Komsomolac. Nova se nevolja nadvila na mene. Otac se oženio mlađom rođakom pa je mene trebao za sluškinju. I tako sam ostala.

- Ne znam kako su nas Julica i baka Milka pronašle. Jednog su dana blatne obuće i odjeće banule u naš pustarski odjeljak. Klečeći je molila: Dajte mi Maru, dajte mi Maru! Sve što imamo, bit će njezino, samo dajte to dijete. Imala sam jedva deset godina i mene nitko nije pitao što bi ja htjela. Mladoj maćehi je bila potrebna pomoć i u tom izboru otac je žrtvovao pješaka za damu.

- S dvanaest godina sam se javila brigadiru kolhoza i sama zarađivala svoj kruh. Pisala sam pisma koja nisam slala. Sjećala sam se Oriovca, sepeta punih plavih šljiva, oriovačke crkve, dida Jose koja je baka Milka zvala stari trandov. Danas su na gruntu tog starog trandova Jose Sorića dvije najljepše kuće. Josu i Milku Sorića samo rijetki pamte - zaključuje svoje kazivanje, hvala Bogu još živa i čila Mara Jaman iz Čepina.(J.E.)