Samo oni koji su iskusili prognaničke korake, oni s kruhom suza, oni koji su se okretali prema rodnom domu, oni očiju bez sjaja, usana bez smiješka sve ovo vrijeme promatraju ovovjeke stradalnike i žrtve rata. Plaču s njima i za njih mole.

U pamćenju prognane djece do danas su ostale samo krhotine sjećanja na tužne dane djetinjstva. Ti nepovezani ulomci trajno oštrih rubova obilježili su njihov život. Mnoge i mnoge, osobne i obiteljske, traume neće biti nikada ispričane. Pepeo zaborava prekrio je neoplakano. Danas će nama, samo nama i samo neki, u kasnu jesen svojih dana otvoriti srca. Sjećanjima, tim jezercima svjetla iz odškrinutih vrata na ekranima naših savjesti, prolazit će slike.

Premijera ove tragedije odigrana je 1942. godine. Oni koji bili su djeca danas su starci i starice. Iz kudjelje sjećanja isprest će nit vezanu stotinama čvorova namakanu slanim suzama - od Rastičeva do Kupresa, od Kupresa do Bugojna, i Zavoda sv. Josipa i Betlehema časnih sestara u Sarajevu do Oriovca. Od Oriovca do Drenovca, Pričca, Živika, Kobaša... Malina.

Od nemila do nedraga. Pješice, kamionima, stočnim vagonima, biciklima i zaprežnim kolima. Bosi, goli i gladni. Bez izbora.

Staračke beskrvne usne i oči posivjele od suza, sjedine i umor govore šutnjom glasnijom od krika rastanka.

Neprekidno nas savjetuju da ne gledamo u prošlost, da je budućnost pred nama. Ali gore od opterećenosti prošlošću njezin je zaborav. Ne znati znači ponavljati. Neoprostiv je grijeh skrivati istinu, a zločin braniti svjedocima da svjedoče.

Javnost o tragediji koju će ispričati ovi ljudi gotovo ništa ne zna. Ništa nije istraženo, još manje zapisano. Šutnja je trajala sedamdeset godina. Neki su priželjkivali da se zbjeg djece Župe Rastičevo (Kupres) u Slavoniju s njihovom smrću izbriše iz knjige povijesti, povijesti jednog zlovremena. Sjećanja i svjedočenja Stjepana Jamana, Ruže Leko, Ljubana i Stjepana Tokića, Mare Jamanove, Bosiljke Kune i drugih skinut će s te djece žrtava rata veo zaborava. Pokrov s mrtvačke škrinje odnijet će vihor istine pa će kolona gladne, gole i bose djece prolaziti mimo nas.

Iako je prošlo više od dvadeset godina kako smo u slobodi demokracije, strah koji je u nas brutalno utjerivan četrdeset godina sputava i danas progovoriti o temama koje nisu bile dopuštene. Jer ono smo u što su nas oblikovali lončari one povijesti. Ono smo što su nam utuvljivali u glavu, čime su nas napunili i oblikovali. Plod smo njihovih istina. Istina koje nisu bile istinite. A mnogi su povjerovali...

Tražeći istinu/činjenice, pregledao sam dostupne novine iz srpnja, kolovoza i rujna 1942. godine. Nigdje ni riječi o djeci prije i nakon borbe za Kupres. Politički gledano, u vrijeme razgaranja ratnog plamena razumljivo je bilo prešućivanje vojnih gubitaka i poraza. Tu i tamo skromno bi se pojavio napis o državnoj djeci. Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske u svojoj kartoteci sačuvalo je podatke o djeci stradalnicima rata. A bilo ih je na tisuće.

O Jamanima, Nikolićima, Lekama, Krištama, Tokićima, Ivićima, Grbešama, Kunama - piše da su rodno mjesto napustili 22. srpnja 1942.

Dvije monografije uz obilje podataka, posebno o seobama, o ovoj tragediji ne donose ni riječi.

Zašto? Zar nije bilo vrijedno zabilježiti nestanak iz zavičaja naraštaja djece od koje su se samo rijetki vratili u radost doma, u kuće iz koje se vije dim što ga sva sretna djeca nacrtaju na svojim crtežima. Oni koji su izbjegli pamte samo dim zgarišta.

Monografija dvaju autora tiskana je gotovo tajno, a u drugom, postumnom izdanju, 1994. godine, nije bilo dopuna. Oni su se za ratno razdoblje od 1941. do 1945. godine koristili samo partizanskim izvorima, koji o egzodusu djece kao svojoj pobjedi nisu htjeli ostaviti trag. Osobnici sirotišta u Sarajevu imali su bar djelomične podatke i na temelju njih mogao se rekonstruirati put u egzil. Pobjednicima su to bila djeca narodnih neprijatelja. To je bilo dovoljno da ih se stigmatizira za cijeli život.

Zapisano je: “Župa Rastičevo od prosinca 1941. godine nema župnika, a pitanje je koliko je župnik u Suhom Polju koji je skrbio za evakuirane župljane koji su se uglavnom smjestili u Kupresu mogao o njima skrbiti.”

Djecu iz Blagaja, Suhove, Juriča, Mrđabare i Rastičeva sa zaselcima Rastičevo - Zaselak Buč, Rastičevo - Karapaj, Rastičevo - Jamanova dolina, Rastičevo - Kaurina dolina, Rastičevo - Ivići, Rastičevo - Grbešina dolina trebalo je spasiti.

Hoće li ostati nepoznato kako je baš Oriovac izabran za djecu Župe Rastičevo? Znači li to da su svu skrb o toj jadnoj djeci preuzele mjesne vlasti Oriovca i Rastičeva, u kojima nije bilo potpore humanitarnih organizacija Crvenog križa ili Caritasa? Je li samo nužda spojila hrvatski Sibir i pitomu Slavoniju? Možda neka osobna poznanstva?

Tko zna, ali se najvjerojatnijom čini pretpostavka da je to bila naredba ustaške vlasti lokalnih razina.

Spomenica Župe Oriovac o tom događaju nema bilješke. Ni izvješća župnika Martina Benkovića Nadbiskupskom stolu o ratnim događajima 1943. godine ni riječju ne spominju dolazak izbjegle djece. Ni spomenice škole, bilo dječačke bilo djevojačke, nemaju o tome ni najmanju bilješke, iako je među izbjeglicama bilo i školskih obveznika.

Možda bi obitelji koje su primale prognanu djecu u njima vidjele osobe potrebne ljubavi, topline i kruha da je u nagovoru za prihvat djece Župe Rastičevo župnik Martin Benković mogao pomoći Isusovim riječima iz Markova evanđelja: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima!” Ili da je skrb i raspodjela djece bila povjerena časnim sestrama milosrdnicama? Posao je, međutim, prepušten općinskim činovnicima.

Nije načelniku Nedaći bio pretežak zadatak smjestiti, primjerice, deseteročlanu obitelj Ilije i Marije Pavičić iz Boričevca (selo smješteno neposredno uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, nap. D.J.), nakon što im je 2. kolovoza 1941. spaljeno selo.

Uglavnom, u slavonski je Oriovac, u također ranjenu Slavoniju, stigao zbjeg zaplašene djece, najviše ipak s Kupresa. Plakala su ta djeca tada u kasno ljeto 1942., a plaču i danas, u poznim godinama, skidajući kraste s rana koje i nakon sedamdeset godina ponovno prokrvare.

Kad je bubnjar pred Smoljanovom kućom objavio da će sutra stići djeca iz Bosne, šezdesetšestogodišnji Josip Sorić autoritetom žandarskog narednika K.u.K. monarhije počeo je službenu besjedu stojeći naslonjen o vratnice kuhinjskih vrata.

- Ovo, mene, moja Milko, sjeća na osamnaestu. Pamtiš li kako je Didak Buntić doveo gladnu hercego...

- A šta ti meni divaniš Markove konake? Znam što ćeš kazati: uzeli smo onda, uzet ćemo i sada. Ono su bila hercegovačka, a sad su bosanska siročad. U mom komšiluku ostao Jozo Sesar. Onaj Nikola, što mu kažu Ljuta konjica, koji je svakomu nadijevao imena, njega prozvao Jozo Dugački.

- Dobro, dobro - pomirljivo će bolešću načet markantni Ličanin, pridošlica. Solidna mirovina davala je sigurnost i za novog člana u obitelji.

- Nek sutra ode Juca i uzme koga hoće, nek ima dite kad se neće ni jedna od nje tri udati...

Još bi se puno toga moglo napisati o sudbini raseljene djece s Kupresa koju je vihor Drugog svjetskog rata prisilio da napusti svoja rodna ognjišta i novi život započne u u Slavoniji, u Oriovcu, Čepinu...

No, ograničen prostorom, zaključit ću ovu priču u lirskome tonu, za sve Kuprešake, ma gdje danas bili: Oj, Kupresu, ružo zemlje moje, vratit ću se na ognjište tvoje...

(Zainteresirani za više detalja o temi mogu kontaktirati Jozu Erpačića na mobitel: 095-801-5726.)