Na susret s mojim dragim susjedima, osječkim Asircima i asirskim Osječanima, obitelji Yakub, otišao sam s knedlom u grlu. Ne bez razloga, jer je Zapad, kojemu pripadamo, nakon 71 godine postojanja Sirije (1924. - 2015.), osnovane strateškim sporazumom Sykes-Picot, odlučio raskućiti te pretvoriti u prah i pepeo njihovu domovinu.

Ipak, imao sam i malu nadu da ću, bar u kratkim crtama, uspjeti ispričati priču o njihovu narodu, koji je drugi put u posljednjih stotinu godina izgubio domovinu.

Simpatičnog Izaka Yakuba znaju mnogi Osječani, ponajviše oni koji su godinama posuđivali filmove u njegovoj videoteci Lara u Aninoj ulici. On je u Hrvatsku doputovao još daleke 1979. godine zbog studija i ovdje ostao. Početkom 90-ih u posjet svome bratu, još jednom osječkom Asircu, doputovala je i njegova buduća supruga Samira, koja je u Damasku studirala francusku književnost. Njih oboje podrijetlom su Asirci, pripadnici malobrojnog naroda koji tradicionalno živi u Siriji, Iraku, Iranu i Turskoj. Obje obitelji jedva su izbjegle genocid koji su tijekom Prvog svjetskog rata i nakon njega turskim Asircima, Grcima i Armencima priredili Mladoturci, u nakani da od multietničkog Otomanskog Carstva načine etnički čistu Tursku, zbog čega su utočište pronašli u susjednoj Siriji. Zbog svega strašnog što im se dogodilo, Asirci danas žive rasuti po cijelom svijetu. U Osijeku ih je tek desetak.

Potomci su jedne od najstarijih civilizacija na tlu Azije, nastale na području Mezopotamije 2400 godina prije Krista! Najpoznatiji Asirci su filmski redatelj Terrence Malick (“Tanka crvena linija”, “Drvo života”) i tenisač Andre Agassi. Materinski jezik im je novoaramejski, suvremena inačica jezika kojim je govorio Isus Krist!

Osječki Yakubovi pripadaju Svetoj apostolskoj katoličkoj asirskoj Crkvi Istoka, koja je u punom zajedništvu s rimskim papom. Za razliku od prava na svoj jezik, kojim je bilo opasno govoriti čak i u vlastitoj kući, zbog čega se Asirci još od 70-ih masovno iseljavaju na Zapad, odlazak u crkvu u Siriji nije bio ničim ometan. Izak se prisjeća da se na sam blagdan Božića u njegovu rodnom gradu al-Malikiji, na sjeveroistoku Iraka, nije radilo. Tijekom došašća djeca bi, pjevajući kršćanske himne, obilazila kuće i dobivala darove. Dakako, na Božić se išlo na svetu euharistiju. Yakubovi se i danas trude čuvati tradiciju Božića, a na njihovu blagdanskom stolu obvezatno će se naći punjena janjetina džokat te kolači, kleča i pohine. Troje je njihove djece, Lara, Abraham i Lorenso, studentima, a najmlađi je, Leonardo, srednjoškolac. Yakubovi su dragi ljudi. Dio mozaika multietničkog Osijeka, puno raznolikijeg nego što smo ikada pomislili. D. Celing