Dr. Dodig Ćurković: Svaki dan
u ambulanti dijete koje se “reže”
Objavljeno 19. studenog, 2015.
Problem treba shvatiti ozbiljno kako bi se izbjegle tragedije, upozorava doc.dr. Dodig Ćurković
ĐAKOVO – Više ne znam što da radim! Na koji način da joj pristupim jer mi se čini da svaka moja riječ i svaki savjet čini situaciju još gorom – vapaj je anonimne majke koja nam se požalila kako joj se kćerka koja pohađa srednju školu, ponovno “reže”!
– Mislila sam da ju je ta ludost prošla, međutim, primijetila sam kako ponovno ne podiže duge rukave, pazi da ju slučajno ne zateknem u rublju. Kada sam to ipak učinila, imala sam što vidjeti. Išarane linije po tijelu sa skorenom krvlju - očajna je majka.
O tom problemu koji je stigao i na naše prostore “sa Zapada”, pisali smo i ranije, a da je u međuvremenu eskalirao potvrdila nam je doc.dr. Katarina Dodig Ćurković, novoimenovana voditeljica Odjela za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek, koja kaže kako svakodnevno u ambulanti imaju bar jedno dijete s tim problemom.
- Samoozlijeđivanje je čest poremećaj, ili bolje reći simptom uz neki drugi poremećaj koji čini, nažalost, svakodnevnicu naših ambulanti. Mi odrasli često se pitamo kako da u naše vrijeme nije bilo onih koji su se “rezali” i zapravo smo na neki način zatečeni brojem djece koja se “režu”. Razlozi su brojni, od onih koji su na neki način nevažni (manipulacija jer, primjerice, nisu dobili novi Iphone ili air marksice), pa do onih koji zahtijevaju našu ozbiljnu pozornost i tretman (seksualno zlostavljanje, tjelesno zlostavljane, trauma, gubitak važne osobe, emocionalno zlostavljanje, psihoze, psihotična stanja i sl.) - pojašnjava doc.dr. Dodig Ćurković, koju smo pitali i kako se roditelji trebaju postaviti u ovakvim slučajevima.
- Prije svega, velik broj roditelja često tek kod nas tijekom pregleda dozna da se dijete “reže” i kada vide tragove od “rezanja” (ruke, leđa, bedra, prepone, vrat), često ostanu šokirani. Nažalost, čini se da je tempo života i cijela ova situacija dovela do toga da je roditelj onaj koji zadnji dozna, ili ne primijeti očigledne znakove koje duže vrijeme dijete šalje (povlači se u sebe, dugo se zadržava u kupaonici koja je zaključana, nosi duge rukave iako je vani vruće, odbija ići na tjelesni odgoj, otresito je, agresivno u ponašanju, lako plane, nervozno, noću budno, ujutro se teško budi, izbjegava odlaske u školu, zapušta prijašnje sportske aktivnosti, odbija ići na bazene ili na plažu)... Najvažnije je ne osuđivati - upozorava doc. dr. Dodig Ćurković, te savjetuje:
- Prije svega treba pokazati razumijevanje i dati svom djetetu do znanja da ste podrška i da ćete problem pokušati rješavati zajednički i uz podršku stručnih ljudi. Prijetnje, drastične kazne, omalovažavanja djeteta, izbacivanja iz kuće, prijetnje policijom, centrima za socijalnu skrb, popravnim domovima i sl., samo će pogoršati ionako već lošu situaciju. Znači, biti roditelj u pravom smislu riječi - ne prijatelj, nego roditelj - poručuje doc. dr. Dodig Ćurković.
Maja MUŠKIĆ
Uvijek je riječ o nekoj poruci
- Svaki oblik samoozljeđivanja potrebno je uzeti ozbiljno u razmatranje jer budući da djecu općenito prati impulzivnost i nepromišljenost u takvim situacijama, nikada ne možete isključiti činjenicu da sve može završiti i tragično. Svašta im pada na pamet, svačim se režu, ali neću navoditi čime da im ne bi palo na pamet, ako ovo pročitaju, poslužiti se time. Uglavnom, dječja mašta je nevjerojatna, i kad mislimo da nas ništa ne može iznenaditi, vjerujte da nas itekako iznenadi. Uvijek je riječ o nekoj poruci, a kakva je to poruka na nama je da otkrijemo i pomognemo - poručuje doc.dr. Katarina Dodig Ćurković.
Tek kod psihijatra
velik broj roditelja dozna da se dijete ozljeđuje
Najvažnije je da roditelj ne osuđuje i ne prijeti, nego da bude potpora