S novoimenovanom voditeljicom Odjela za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek, doc. dr. Katarinom Dodig Ćurković, razgovarali smo o nizu aktualnih pitanja koja tište djecu i mlade.

Riječ je o posebno ugroženoj skupini u našem društvu. Što je to što ih čini ugroženima?

- Sama činjenica da se radi o djeci već znači da se radi o vulnerabilnoj, osjetljivoj skupini, jer djeca se, prije svega, ne mogu skrbiti sama o sebi, jasno prezentirati svoje potrebe, teškoće, izboriti se za neka svoja prava koja im već po tome što su djeca i pripadaju, znači, ovise o nama odraslima i našim postupanjima i odlukama. Djeca su, prema svim pokazateljima, najveće žrtve svih promjena koje prožimaju naše društvo, a posebno su marginalizirana djeca koja pripadaju u skupinu djece s mentalnim ili duševnim poremećajima. Kako kaže moj kolega, doc.dr.sc. Tomislav Franić iz Splita, općenito su psihijatrijski pacijenti na dnu svih mogućih ljestvica, a dječja psihijatrija na dnu tog dna. Što ne da je porazno, nego je iz moje perspektive liječnice, ali i mame dvoje djece zapravo tragično.

Nažalost, jako se spustila dobna granica djece koja nam dolaze na obradu. Prije su to uglavnom bile skupine djece od sedam godina nadalje, međutim posljednjih nam godina dolaze i manja djeca zbog skupine poremećaja iz kruga pervazivnih razvojnih poremećaja (posebno autizam), nadalje su to različiti oblici anksioznih stanja, tikovi (posebno u dječaka), posljedice vršnjačkog nasilja, različite ovisnosti (alkohol, psihoaktivne tvari), autodestruktivna ponašanja (naglasak na samoozljeđivanju), psihotična stanja, poremećaji prehrane, različiti oblici zlostavljanja i zanemarivanja (seksualno, emocionalno, medicinsko, ekonomsko, fizičko, psihičko...), smetnje u ponašanju (vrlo često početni simptomi nekih kasnijih ozbiljnijih psihičkih poremećaja), smetnje učenja, određeni oblici mentalnih retardacija i duševne zaostalosti, depresivna stanja, pokušaji samoubojstava, maloljetničke trudnoće, rizična spolna ponašanja, krize identiteta, posebno u srednjoj adolescenciji... Kako sama slika određenog poremećaja zasigurno nije nastala u nekoliko dana, nerealno je očekivati rješenja u kratkom roku. Ovdje se ne radi o, na primjer, zubu koji boli nekoliko dana, pa to relativno brzo riješiš, nego o duševnoj patnji, posebno dječjoj, koja traži dugotrajan rad, kako na djetetu tako, nažalost, vrlo često i na drugim članovima obitelji. Velik broj djece dolazi iz obitelji u kojima su znatno narušeni odnosi, također se neki od roditelja liječi kod psihijatra, pa, iako ste osnažili dijete i pomogli mu, vrlo često povratak u sredinu u kojoj nije došlo do promjena znači ponovno, vrlo brzo pogoršanje stanja. Važno je prepoznati rane znakove koji upućuju na to da se s djetetom nešto događa (vrlo često su to tete u vrtiću, učitelji, prijatelji, roditelji, koji onda alarmiraju službe koje su uključene u skrb o djetetu). Ne znači da je uvijek nužno uključiti odmah psihijatra, vrlo često neke teškoće rješavaju i službe unutar škole, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, ali ako se radi o težim kliničkim slikama, važno je dijete što prije uputiti na cjelovitu obradu i tretman psihijatara koji se primarno bave djecom.

Kako je organizirana služba dječjih psihijatrija općenito u RH i kakva je situacija na vašem odjelu?

- Situacija je takva da sada u RH imate 40-ak dječjih i adolescentnih psihijatara, što je više nego nedovoljno, a, osim toga, prostorni kapaciteti niti su dostatni niti su primjereni za liječenje tako teške i zahtjevne populacije. Na našem odjelu sada imamo četiri subspecijalista dječje i adolescentne psihijatrije i još jednu kolegicu na specijalizaciji, što je u odnosu prema drugim dijelovima RH dobro, ali s obzirom na problematiku i područje koje pokrivamo nedovoljno. Naš odjel je najstariji odjel takvog tipa u RH, s najdužim stručnim i znanstvenim iskustvom u području mentalnog zdravlja mladih, ali, nažalost, i uvjeti rada su nam u skladu s time, što je žalosno. Osim liječnika, unutar tima su i psiholog, pedagog, glavna sestra i srednje medicinske sestre, koje zajedno s timom liječnika pokrivaju zapravo svu problematiku svih pet županija Slavonije. Upravo ovih smo dana razgovarali o tome da bismo trebali uvesti supervizijske grupe upravo s djelatnicima u svrhu podrške u radu. Očekivanja su velika, pritisci također, u stalnim ste kontaktima s roditeljima, djecom, udomiteljima, skrbnicima, policijom, sudovima, centrima za socijalnu skrb..., a bez adekvatne podrške dolazi do brzog i zasićenja i izgaranja.

U kojoj se dobi najčešće javljaju problemi s kojima vam se djeca, odnosno mladi, obraćaju za pomoć? Nažalost, svjedoci smo i toga da si mladi ljudi oduzimaju život. Što kažu statistike, jesu li alarmantne i što poduzeti?

- Čini se da su posebno osjetljivi oni u tzv. srednjoj adolescenciji (od 13 do 17) godina, kada su i najranjiviji: sve im je glupo, posebno roditelji, traže druge autoritete, posebno među vršnjacima, žele biti prihvaćeni, česte su tzv. krize identiteta, spolne identifikacije, potreba pripadnosti nekim supkulturama (emo, punk i sl.), odmak od roditeljskog doma, isprobavanje svega što je zabranjeno, traženje podrške kroz rizična ponašanja, sklonost ovisničkim ponašanjima, bježanja od kuće, izbjegavanja škole, promiskuitetna ponašanja, rizik od maloljetničkih trudnoća, rano stupanje u spolne odnose, slaba saznanja o kontracepciji, općenito velik rizik za neka kasnija ozbiljna stanja kao što su, na primjer, poremećaji ličnosti, psihoze, bipolarni poremećaji i sl. Nekako su te dobne granice sve niže, pa se roditeljima čini da vrlo rano “izgube nadzor” nad svojom djecom.

Ove je godine u Zagrebu u rujnu održan skup posvećen upravo problemu samoubojstva među djecom. Ravnateljica naše jedine specijalizirane ustanove za djecu sa psihičkim poremećajima, u Kukuljevićevoj u Zagrebu, dr. Vlatka Boričević Maršanić, iznijela je porazan podatak da se u Hrvatskoj prošle godine ubilo 29 djece. Strašan podatak, koji se, nažalost, među gomilom nevažnih vijesti izgubio i prošao neprimjetno. Zapravo statistički gledano, svaki mjesec dvoje je djece sebi oduzelo život. Ne da je alarmantno, nego je zastrašujuće. Prije svega treba konačno osigurati da dijete bude ono što treba biti, skinuti stigmu koja se odnosi na potrebu djece za psihološkom ili psihijatrijskom pomoći. Lako je zapravo nabrojiti kako bi se to moglo spriječiti, ali ako ne ulažete u ljude koji bi se trebali baviti djecom, ne ulažete u škole, dječje bolnice, dostupnost školovanja, financijsku stabilnost obitelji, adekvatnu zdravstvenu skrb, važnost mentalnog zdravlja jednako kao i somatskoga, zapravo smo opet na početku. Djeca su ogledalo nas odraslih, a, realno, i nismo im nekakav uzor. Osobno, sve što sam pametno čula u posljednjih pet godina i što me potaknulo na razmišljanje, čula sam od djece. Ne od odraslih.

Čini se da je kod nas na djelu psihijatrizacija svega i svačega?

- Nažalost, činjenica je da smo se poveli za nekim američkim modelima, primarno u vezi s hiperdijagnostikom nekih poremećaja, a jedan je zasigurno i hiperkinetski poremećaj. Ne znači da dijete, ako je nemirno ili ne može duže vrijeme sjediti na stolici, odmah ima hiperkinetski poremećaj, jer dijagnostika zahtijeva simptome iz četiri klastera simptoma, uz opservaciju djeteta i procjenu prema točno definiranim sustavima testiranja. Svako dijete je specifično, netko sazrijeva prije, netko poslije, što ne mora odmah značiti poremećaj koji zahtijeva psihijatra ili psihologa. Pretjerana psihijatrizacija svega i svačega uskoro bi nas mogla dovesti do toga da zapravo nećemo imati “normalno dijete”, odnosno dijete bez bar jednog simptoma, što zapravo i nije realno niti je potrebno.

Nerijetko se govori o teškim i neadekvatnim uvjetima u kojima radite. Postoje li naznake da bi se to u skoroj budućnosti moglo promijeniti?

- Mi na Odjelu često znamo reći da su ono što je zapravo najbolje ljudi koji tamo rade. Struka se značajno posljednjih godina proširila, postala je odvojena specijalizacija u trajanju od pet godina, no povećao se i broj djece koja imaju smetnje vezane uz psihološke ili psihičke patnje, ali se pritom povećao i broj dostupnih tehnika, lijekova, pristupa u tretmanima. Nažalost, naši prostorni uvjeti ni minimalno ne prate taj razvoj. Ove smo godine uveli i Dnevnu bolnicu za rad s djecom, što djeci odgovara i na neki je način nastavak liječenja nakon bolničkoga tretmana. KBC Osijek ima odjel koji je prvi u povijesti imao krevete za djecu sa psihičkim poremećajima i sada se na 150 četvornih metara skrbimo o 12 ležećih pacijenata i 13 po tipu DB, uz svakodnevni ambulantni rad, grupne radionice, psihoterapije, psihologijska testiranja, pedagoški rad, sestrinski rad... Ipak, vrištimo za novim prostorom, koji nam je i predviđen u sustavu KBC-a nakon preseljenja Neurologije. Time bismo, uz naš stručni kadar, zasigurno nakon Zagreba postali vodeća ustanova u RH. Osim toga, prvi smo kao tim izdali sveučilišni udžbenik posvećen mentalnim poremećajima djece za RH, ali i širu regiju, a također smo jedna od tri ustanove koja je uključena u veliki EU projekt posvećen tranziciji iz adolescentne prema odrasloj dobi, s kolegama iz 22 druge europske države. Znanje i volju zasigurno imamo, prostor je ono što bi značajno poboljšalo kvalitetu našeg rada. Time i skrb o našoj djeci.

Na kraju, živimo u Slavoniji i Baranji, gdje vlada nezaposlenost, besparica... Koliko to mladi danas mogu i žele razumjeti?

- Djeca razumiju više nego što mislimo da mogu. Lakše će razumjeti da možda i nema dovoljno novca, ali će teško razumjeti grubost, otresitost, nedovoljno vremena za njih, agresivnost, pljuske, ružne riječi, uvrede, omalovažavanja, manipulacije... Situacija je takva kakva je. I mi odrasli trebamo je učiniti djeci što lakšom i bezbolnijom. Iako neupućeni smatraju da su naši pacijenti iz “loših obitelji” ili iz “siromašnih, zaostalih obitelji”, mislim da bi se svi iznenadili. Dijete je dijete. S istim potrebama, željama i razmišljanjima, kao i svako drugo. A koliko ulažemo u našu djecu, toliko ćemo i dobiti. A i sami smo nekad bili djeca. I sačuvati ono djetinje u sebi zapravo je i najvrjednije.