Sjećam se početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada je Hrvatska stjecala svoju neovisnost kako su se ljudi iz nogometa veselili izlasku iz “balkanske nogometne krčme”. Jugoliga je bila opterećena sumnjama, podilaženjima, svim mogućim vrstama iščašenih ponašanja.

Naravno, hrvatski klubovi u tome su se osjećali itekako zakinuti jer centar moći bio je u Beogradu. I otud to veselje kada su hrvatski klubovi konačno dobili priliku sami krojiti svoju sudbinu. Strašna je to bila euforija, pričalo se o tome kako će se napokon izgraditi Liga i odnosi koji će biti pošteni i ugledni. Tada smo svi vjerovali u te pamflete jer smo mislili kako gore od onoga ne može. No, 20 i kusur godina poslije ispostavilo se kako smo samo promijenili “krčmu”. Iz balkanske smo otišli u hrvatsku. Hrvatski nogomet utapa se u blatu sličnih problema koji su onečišćavali Jugoligu. Sumnje u poštenje na svim razinama su goleme, tribine su zato uglavnom sablasno prazne, a cijela slika hrvatskog nogometa izgleda poput - brodoloma.

Najtužnije u svemu je što ona nikoga i ne zabrinjava previše. HNS se kupa u samodopadnosti, iako čak ni do jučer nacionalna svetinja, reprezentacija, ne uživa ni približan ugled kao do prije dvije-tri godine. Najekstremniji čak pozivaju i na njezin bojkot. Iskreno, to je ipak izvan svake pameti, ali samo dočarava očaj u kojem danas živi hrvatski nogomet. Ljudi koji su se trebali brinuti o njemu ova dva desetljeća uspjeli su postići naizgled nemogući cilj - posve upropasiti nogomet u Hrvata! Uopće se ne želim uvlačiti u priče tko je za to kriv. Danas su kao najveći neprijatelji označeni Zdravko Mamić i Davor Šuker, ali korijeni problema počeli su se širiti davno prije. Ovo danas samo je vrhunac, jer neman je stigla u fazu kada ju više ništa ne zanima jer je svjesna kako je nezaustavljiva. Bar onim zakonskim metodama. Zato se stvorila vojska očajnika koji su nezadovoljni općim stanjem spremi otići u drugu krajnost. Krajnji radikalizam kako bi hrvatski nogomet oslobodili nepotizma i ostalih nečistoća. Tako su umjesto priča o Modriću, Mandžukiću, Rakitiću, Ćorluki, Vidi i drugim našim asovima, novinski stupci puni senzacionalizma o svastikama, fašizmu, bojkotima, strahovima od toga da će nam reprezentaciju izbaciti s Eura. Samo negativa, ne zato što to “zločesti” mediji tako žele, već zato što je to prava istina hrvatskog nogometa. Istina, koju dužnosnici u njemu ne žele priznati. Taj otvoreni rat i tvrdoglavost zaraćenih strana samo će dodatno unazaditi hrvatski nogomet. No, koga briga, jer kod nas su uvijek važniji sitni negoli globalni ciljevi.

Na kraju, da se promjene i dogode, bi li to bila garancija pošetnja i boljih vremena? Teško. Jednu smo priliku već olako profućkali, ali to i ne čudi jer su nas i u to novo razdoblje poveli ljudi koji su zanat pekli u Jugoligi. I kako su oni onda mogli raditi drukčije? Slično je sada. Jedni bi otišli, drugi bi došli, i samo bi neke druge opcije zasjele na tron. A ponašanje? Ma, ostalo bi isto! Jer drugačije ne znamo. Bog nam je dao strašan talent kada je u pitanju nogomet, ali očito nam je dao i još jedan malo manje dobar talent - onaj samouništenja. Jer u ove 23 godine nikakav “vanjski neprijatelj” nije upropastio naš nogomet. Upropastili smo ga sami. Država i političke elite, jer nogometu i sportu u cjelini nikada nisu posvetile dovoljno pozornosti. Prije svega o uređivanju odnosa unutar sporta, o razdjeljivanju profesionalnog i amaterskog sporta, preko stvaranja uvjeta i pravila za financiranje istih, ali i ponašanja. Da smo to imali, puno ovih stvari koje danas guše hrvatski nogomet jednostavno ne bi bile moguće. Ipak, najgore u svemu je to što se ne vidi izlaz iz ove pozicije. HNS ne pokazuje namjeru rješavanja situacije, a njihovi protivnici su odlučniji no ikada i ustrajat će u svojoj borbi. I opet će u tom cirkusu najveću štetu pretrpjeti hrvatski nogomet u cjelini.