Za početak, pitanje o vašoj aktualnoj knjizi “Hrvatska u žrvnju Jugosfere”. Za naše čitatelje, koji ne znaju o čemu se radi, recite nam ukratko što ta knjiga sadrži?

- Knjiga “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” obuhvaća 85 članaka, eseja i prikaza koji su posljednjih 6 godina objavljivani na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u periodici. Temeljena na vrlo opširnoj bibliografiji, knjiga argumentirano progovara o različitim temama iz područja politike, povijesti i kulture.

Kako ide s promocijom knjige u Hrvatskoj? Ima li izgleda da je uskoro predstavite i u Osijeku, jer se teme koje ste obradili i uvrstili u knjigu čine vrlo intrigantnima široj javnosti?

- Do sada su održane promocije u Bjelovaru, Zagrebu, Splitu i Daruvaru, a o knjizi je bilo riječi i u emisiji Branimira Bilića “Glas za čovjeka”. Svakako bih volio knjigu predstaviti u Osijeku, s obzirom na činjenicu da je riječ o gradu koji je devedesetih odigrao jednu od najvažnijih uloga u obrani Hrvatske i zaustavljanju velikosrpske agresije, no prije toga bi trebali biti ispunjeni određeni tehničko-logistički preduvjeti.

Dogme i mitovi neprestani su pratitelji hrvatske stvarnosti. Tu mislim i na mitove iz bivše SFRJ, kult Tita, partizane i ustaše..., što sve generira ideološke podjele u društvu. Jesmo li doista podijeljeno društvo i kako postići zajedništvo, vratiti poljuljani identitet, onaj koji neće robovati prošlosti?

- Tuđmanova, i ne samo njegova, ideja “nacionalne pomirbe” trebala je spriječiti daljnje podjele u društvu. No danas je posve jasno da su relikti bivšeg sustava uglavnom tu ideju iskoristili kao instrument za političku rehabilitaciju, odnosno za zadržavanje pozicija i sinekura koje su stekli u vrijeme jugoslavensko-komunističkog totalitarnog sustava. Preko tzv. mainstream medija, koji su gotovo svi u njihovim rukama, kao i kroz službene državne institucije i tzv. nevladine udruge logično je da su, posebno nakon thermidorskog prevrata 2000., nastavili sijati podjele u društvu s obzirom na činjenicu da je riječ o ljudima koji su svoje karijere izgradili na demoniziranju hrvatskog naroda i ideje samostalne hrvatske države. Razlika je tek u tome što su do devedesete pokrovitelja imali u Beogradu, a od stjecanja samostalnosti u anglosaksonskim prijestolnicama. Pritom, dakako, oni i dalje nastupaju kao tzv. antifašisti, implicirajući kako s druge strane stoje fašisti, protiv kojih će se oni, hrabri “antifašisti”, u bitci “mi ili oni”, boriti. Svakom je, međutim, razumnom čovjeku jasno kako je njihov “antifašizam” samo sredstvo za rehabilitaciju vrijednosnog sustava iz vremena komunističke Jugoslavije. Da je našim dičnim “antifašistima” zaista do borbe protiv fašizma, koji u Hrvatskoj ne postoji, osim u usijanim glavama bivših obožavatelja Staljinovih brkova, onda bi kao uzore borbe protiv fašizma isticali Edit Stein, Maksimilijana Kolbea ili bl. Alojzija Stepinca, a ne humaniste iz Teznog i Hudine Jame. Prema mom dubokom uvjerenju, Domovinski rat treba biti onaj temelj na kojemu će Hrvatska graditi svoj moderni identitet, s obzirom na činjenicu da o njemu postoji konsenzus kod većine naroda.

Kad smo kod aktualnosti tema, kako komentirate sadašnje društveno i političko stanje u Hrvatskoj, nakon što smo već dvije godine u EU-u? Bili ste naime vrlo skeptični prema tom našem članstvu, a činjenice da nam je EU donio premalo dobroga idu vam u prilog. Kako to komentirate?

- Rekao bih da je jedna od rijetkih dobrih stvari koja se dogodila ulaskom u EU ta što su započela suđenja bivšim udbašima u Njemačkoj i time pokrenuto pitanje lustracije. Duboka politička, gospodarska i duhovna kriza samo je produbljena, što opet nije ništa iznenađujuće kad se pogleda habitus političara koji su na čelu države. Hrvatska je danas u Europskoj uniji, tu je činjenicu nemoguće negirati, tako da će i njezin razvoj u budućnosti biti određen tom neupitnošću. Kad je čovjek u paklu, mora tražiti mjesto gdje je manje vruće, rekao je Mažuranić, tako da ni Hrvatskoj ne preostaje drugo nego se izboriti za svoje interese unutar EU-a, neovisno što o toj tvorevini mislili. Unija nam ništa neće dati, no ako ćemo iskoristiti određene prednosti koja ona ima, to će biti isključivo naših ruku djelo. Jednako tako, ako ćemo od sebe učiniti sluge, onda se kasnije nećemo moći žaliti što nas kao sluge i tretiraju. Ulaskom u Uniju prihvatili smo određena ograničenja, tako da ni vlast koja bi izgarala za nacionalne interese ne bi imala posve odriješene ruke, no ništa nas osim vlastite nesposobnosti ne sprječava da krenemo putem jedne Poljske ili Mađarske i bar donekle afirmiramo svoje interese u Uniji.

I 25 godina od uspostave samostalnosti i neovisnosti RH, zemlja je i dalje pod pritiskom mnoštva problema (loše gospodarstvo, nezaposlenost, odljev mladih...), ljudi sve lošije žive, političari se prepucavaju... Kako se u takvom okruženju, i može li se uopće, riješiti defetizma i vratiti vjeru u vlastite snage?

- Kad je Njemačka svojedobno zapala u ekonomsku krizu, prvi korak njihovih vladajućih političara bio je povratiti povjerenje u vlastite snage, odnosno vratiti ponos narodu. Tako je pokrenuta kampanja “Vjerujem u Njemačku”, u kojoj su sudjelovali znanstvenici, športaši i općenito istaknute javne osobe koje djeluju izvan područja politike. Kao što je poznato, Njemačka je prebrodila krizu i predstavlja ekonomski motor današnje Europske unije. Kod nas imamo posve suprotan primjer. Kod nas političari i mediji kao da se natječu u tome kako hrvatskim državljanima ogaditi vlastitu državu i prikazati je kao “slučajnu državu” koja uopće nije vrijedna postojanja. Da bismo se riješili defetizma trebamo jednom zauvijek poslati u ropotarnicu povijesti političare s komunističkim i jugoslavenskim pedigreom i ukloniti jugoslavensko-komunistički vrijednosni sustav. Jer, svi bitni hrvatski problemi, politički, institucionalni, gospodarski (nakaradna socijalistička ekonomija, korupcija, negativna selekcija u državnim poduzećima), pravosudni i drugi vuku svoje korijene iz vremena Jugoslavije. Sa sadašnjim političkim kadrovima Hrvatska ne može naprijed. Hrvatskoj trebaju nepotrošeni političari koji iza sebe ne vuku repove iz prošlosti i nisu podložni ucjenama. U vraćanju ponosa narodu velika je uloga intelektualne elita koju je kod nas, nažalost, vrlo lako potkupiti i ušutkati. I danas vrijedi opaska dr. Milana Šufflaya da je “veći dio hrvatske inteligencije ropski raspoložen, pa u ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod.” Hrvatska treba inteligenciju koja će biti kritički korektiv društva i koja neće za nekoliko tisuća kuna dodatka na mirovinu šutjeti dok se razaraju društvo i država. Velika je, dakako, važnost i Katoličke Crkve, koja bi također trebala biti aktivnija i angažiranija u uklanjanju anomalija u hrvatskom društvu.

Odnosi sa susjedima (Slovenija, Srbija) također su opterećeni nizom neriješenih pitanja i problema. Dojam je da nam je diplomacija loša i neučinkovita (banaliziraju se izjave iz Beograda, poput onih Dačića, Vučića, Nikolića...), da se ne nastupa dovoljno uvjerljivo. Stječete li i Vi takav dojam?

- Hrvatska diplomacija ne može drugačije djelovati, s obzirom na to da se uglavnom radi o mjestu koje služi za reciklažu bivših komunističkih diplomata i novinara kojima je u vrijeme Jugoslavije glavni zadatak bio borba protiv ideje hrvatske države i protiv “ustaško-terorističke emigracije”. Nije zbog toga nikakvo čudo što se po stranim medijima i dalje pišu kojekakve gadosti o hrvatskom narodu ili što nas ucjenjuju države koje su nekoliko puta manje od Hrvatske. Loša diplomacija jedan je od karcinoma hrvatske države, baš kao što isto vrijedi i za pravosuđe i upravu. Ilustrativan je u tom kontekstu primjer odnosa hrvatske države i diplomacije prema Hrvatima u BiH. Pitanje položaja Hrvata u BiH prvorazredno je vanjskopolitičko pitanje RH, jer bi i geopolitički polupismenim političarima i diplomatima trebalo biti jasno da nestanak Hrvata u toj državi dugoročno dovodi u pitanje i opstanak Hrvatske u sadašnjim granicama, no za hrvatsku diplomaciju to pitanje kao da ne postoji. Drugo vanjskopolitičko pitanje od ključne važnosti za RH je njezino pozicioniranje u međunarodom okruženju. Napadna fiksacija na prostor bivše države treba biti zamijenjena odabirom strateških partnera na prostoru Srednje Europe. Balkan i dvije Jugoslavije Hrvatskoj su donijeli isključivo teror, nasilje i neslobodu.

Za kraj, jedno možda pretenciozno pitanje: Kako vidite budućnost Hrvatske? Drugim riječima, hoćemo li se konačno izvući iz krize i kako (sadašnja vlada kaže da izlazimo iz recesije), možda s novom HDZ-ovom vlasti nakon predstojećih parlamentarnih izbora...?

- Futurologija je vrlo nezahvalna disciplina, pa se ne bih odvažio davati bilo kakve rezolutne zaključke. Od sadašnje vlade teško možemo dobiti goru, no i HDZ treba biti svjestan da se politika više neće moći svoditi samo na tamburanje nacionalnih budnica i mahanje zastavama. Hrvatskoj trebaju ozbiljni programi i strategije, emocije nisu dovoljne. Politika se neće i dalje moći svoditi na zbrinjavanje vlastitih kadrova. Dakako, bilo kakve korjenite strukturne promjene neće biti moguće bez promjene na globalnoj geopolitičkoj razini. Suprotno uvriježenom mišljenju, i većina drugih država ima slične probleme. Suverenitet u klasičnom smislu više ne postoji i sve su države više ili manje podložne ucjenama onih koji kontroliraju kapital. Mislim da recentne geopolitičke promjene, uvjetovane prije svega situacijom u Ukrajini, idu prema tome da se formira svojevrsni “sanitarni kordon” prema Rusiji od Hrvatske preko Poljske do Baltika i da SAD ozbiljno ulazi na ovo područje. To bi se moglo iskoristiti za političku eliminaciju projugoslavenskih (eo ipso prosrpskih) kadrova koji uništavaju hrvatsku državu u svakom pogledu, no pitanje je što te promjene dugoročno donose. U svakom slučaju, očekuju nas vrlo zanimljiva vremena.