ĐAKOVO - Nema veličinu jednog Hrelića u Zagrebu ili osječke “autopijace”, no i tako nevelik ima svoju živopisnost i pečat nekih prošlih vremena, u rabljene, do jučer bačene stvari utisnute živote, sudbine. Đakovački buvljak, smješten u prolazu između gradske tržnice i nekadašnje robne kuće Roma, i jučer je, na “pijačni” dan u gradu, živio svoj život, pričao svoju priču, uz nekoliko štandova sa svim i svačim. Svaka roba ima svog kupca – potvrđuje i ovo mjesto, nastalo nakon uvođenja fiskalizacije i na tržnice, a na kojem se maltarina ne plaća. Bilo je tu jučer bicikala poput starog sivog Ponyja, cijena 250 kuna, stare odjeće, obuće…

Najveća je ponuda na štandu Đakovčanina Zdravka Rajčića Zeca – od školske lektire za deset kuna do raznog alata! Zec pokazuje stari radio iz 1915., a prodaje ga za, kaže, 300 - 350 kuna. Kakva će biti konačna cijena, dakako, odlučit će cjenkanje.

– Nešto starih stvari pronađem, skupim, otkupim sam, nešto daju drugi… Prije je prodaja išla bolje, no danas narod nema novca - kaže Zec. Pokazuje i ozbiljna štiva poput Povijesti Hrvata iz 1900., pa i 1899., Hrvatsku enciklopediju I. - IV. iz 1942.

– Ljudi svašta bacaju, pa i knjige. Evo, stare knjige bacila je čak i jedna osnovna škola iz okolice Đakova - prepričava detalj iz prakse hrvatskog školstva Zec. Na njegovu štandu je i stara “pegla” za 30 kuna, keramičke krigle za pivo, također 30 kuna, stari mikser, ali i crni plastificirani konac.

– To sam otkupio od jedne firme iz Satnice što je propala, a bavila se elektromaterijalom. Kupuju ga najčešće ribiči, cijena deset kuna - objašnjava Zec otkud plastificirani konac na njegovu štandu, koji, eto, svjedoči i o propasti jedne firme.

Sa zanimanjem ponudu na Zecovu štandu promatra i Đakovčanin Ivan Vajler Vačo.

– Uvijek ja ovdje škicam, a najviše me zanimaju tehnička roba i alati - kaže Vačo. I sam zna kupiti nešto na buvljaku, poput “šnjure” za brijaći aparat.

– Nije bitno koliko je nešto staro, nego gdje se može kupiti, a tih “šnjura” u trgovinama nema, nego jedino ovdje - kaže Vačo.

Ne okuplja se ovdje samo muški svijet, dođu i žene. Razgledaju i kupuju.

– Žene najčešće kupuju lampe, lustere, petrolejke - objašnjava Zec, koji je nedjeljom na buvljaku u Osijeku. A tik do njega jedna sasvim druga životna priča. Jer, buvljak je mjesto gdje život nije nimalo uljepšan, već onakav kakav uistinu jest, u svoj svojoj težini, gorčini, prolaznosti…

Kata Adrić iz Novih Perkovaca biciklom je jučer ujutro došla na buvljak s mršavom ponudom – s nekoliko kila domaćih krušaka, ponekom bundevicom, stručkom blitve… Naslonila je ta seoska žena, koju život ne mazi, pokraj sebe i nekoliko ručno izrađenih metli koje je sama pravila.

– To je tučena metla, natučena nogom - objašnjava Kata, rodom iz Bosanske Posavine, zašto za metlu traži 35 kuna. Mršava joj ponuda, a još mršavija zarada.

– Od jutros sam samo deset kuna zaradila, prodala malo krušaka. Da bar zaradim tol'ko da mogu bolesnom ćuki kapi kupit - iskrena je ta 56-godišnja ženica s crnom maramom na glavi. Teška je to životna priča, i njezina, i familije joj. Ne tjera nju na buvljak ni radoznalost, ni dokolica, nego muka, da doslovce koju kunu zaradi. A životna muka je tolika da sve te stvari, sve te metle… na bicikl staviš pa njime od Perkovaca do Đakova desetak kilometara prijeđeš… Prepričava kako su joj pred katedralom ukrali bicikl, a na njemu šest torbi s robom što je prodati bila donijela… Donijela Kata jučer prodat i ganc nove papuče, za 45 kuna, par plastičnih, zlatnih češljeva, dva još neraspakirana stolnjaka, dvije vrećice drinka, 15 kuna svaka… Kaže, drinak je za likere i čajeve, za zdravlje. Ali - ne ide. A samo da joj je za kapi za bolesnog, kako kaže ta često neshvaćena ženica, ćuku zaradit'…