Objavljeno 26. kolovoza, 2015.
Nije sve onako kako se prezentira u javnosti. U staroj ciglani u Subotici, gdje se nalazi stotinjak imigranata, nema ničega osim jedne pumpe s vodom. Nikakvih šatora ili kreveta, kemijskih toaleta, kao što je to bilo rečeno. Baš ničega tamo nema i to je strašno vidjeti!
Riječi su ovo 43-godišnjeg Osječanina koji svoj identitet skriva na facebook-profilu Boni Osijek, koji je u ponedjeljak ondje odvezao pun automobil dječje hrane, higijenskih potrepština, odjeće i obuće, na mjesto udaljeno od Osijeka samo nešto više od stotinu kilometara. Objavivši ranije svoju namjeru upućivanja pomoći imigrantima, javljali su mu se mnogi i dali, kaže, ono što su mogli, a svaka je pomoć ondje dobrodošla.
- Čuo sam da se nalaze prekoputa stare ciglane i vidio sam ih desetak. Međutim, kad sam stao s automobilom i izišao, počeli su doslovce iskakati iz grmlja i odjednom ih je bilo stotinu! Bili su pomalo iznenađeni, ali vrlo ponizni. Imao sam 50-ak paketa i lijepo su stali u red pa sam svakome dao jedan, i ne znajući što je unutra, no njima to nije važno, jer im sve treba. Mislim da je iznenađenje bilo obostrano, no nisam s njima puno pričao, najviše zbog toga što engleski baš i ne govorim i ne mogu se sporazumjeti. No, dovoljno ga znam da sam razumio riječi zahvale - ispričao nam je ovaj Osječanin kojemu sudjelovanje u humanitarnim akcijama izvan Hrvatske nije strano. Naime, prošle je godine tijekom poplava vozio pomoć u Obrenovac i kaže kako se ne obazire na one koji ga osuđuju što nosi hranu, kako su mu rekli, “četnicima” i “talibanima”. Iako je mišljenja, kaže, da su vojno sposobni Sirijci trebali ostati u svojoj zemlji i obraniti je, djeca koja su mjesecima pješačila u imigraciju, kaže on, nisu ni za što kriva. Jasno je to, kaže, i vlasniku ciglane s kojim je razgovarao. On mu je ispričao kako su se imigranti prije nekoliko dana ondje umalo zapalili kad su upalili vatru da bi se noću ugrijali.
- Prepušteni su sami sebi. Ondje sam vidio vjerojatno najljepšu ženu ikada, koja je u rukama nosila dijete koje je, prema mojoj procjeni, rođeno na tom njihovu putu. Bio je to nevjerojatno potresan prizor i budući da je njezino dijete ondje najmlađe, pomoć koju su dobili od mene drugi su njoj davali. Inače, gotovo su se potukli zbog šampona, iako sam donio sigurno stotinjak bočica. Mogu reći da su vrlo pristojni. Ondje sam se zadržao ne dulje od deset minuta i potom sam prošao kroz Suboticu. Vidio sam nekoliko tinejdžera koji hodaju u koloni, ne viču i ne prave nikakve probleme. No žalosno je što, za razliku od drugih dijelova Srbije, ondje imigranti ne dobivaju ama baš nikakvu pomoć, niti ih tko nadzire - ispričao nam je svoje iskustvo i dojmove 43-godišnjak, dodajući da će i nadalje pratiti situaciju i pomoći kad i gdje treba. M. Mihelić
Imigranti će doći do nas
Trebaju li se i ostali organizirati i samostalno prevoziti pomoć u susjednu Srbiju, odnosno u Suboticu i/ili Beograd, naš sugovornik ne može savjetovati. No mišljenja je da se treba strpjeti jer će, smatra, kad-tad doći kod nas.
- Mislim da je bolje da se pripremimo za njih kad dođu u Hrvatsku. Kad Mađari podignu zid, nemaju kamo nego ili kod nas ili u Bosnu i Hercegovinu pa opet kod nas. Zato mislim da je bolje pripremiti se, točnije prikupljati pomoć i čuvati je - kaže.
“LAJKAROŠI” I PRAVI HUMANITARCI
Započevši preko FB profila prikupljati pomoć, ostao je iznenađen, kaže, činjenicom da mnogi kažu kako će pomoći i potom se više uopće ne jave.
- Bilo je onih koji su rekli doći za sat ili dva, a nikad se više nisu javili. Ne znam zašto to ljudi rade, jer ili hoćeš pomoći ili nećeš. Inače, oni silni “lajkaroši”, kako ih ja zovem, uistinu nisu vrijedni spomena. Savjetuje, onaj tko krene prikupljati pomoć, treba znati da će prava osoba pomoći odmah ili u skorije vrijeme. Srećom, dobrih ljudi uvijek ima, pravih humanitaraca, pa je tako bilo i ovaj put, kaže Osječanin.