Domaći EU poltroni slave dvije godine članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Tiskani mediji nemaju objektivnih priloga što smo dobili, a što izgubili članstvom u EU. Neviđeno medijsko indoktriniranje nastavlja se, a stvarnost je drugačija...

Postoji evidentan rascjep između vladajućih elita i njezinih građana, kao i između medijske slike i onoga što građani misle o EU. Prema rezultatima istraživanja Eurobarometra, koje je provedeno u šest najvećih država Europske unije, povjerenje stanovnika prema Uniji palo je na rekordno nisku razinu. Televizije i najčitanije novine u Hrvatskoj nisu nikada prenijeli informaciju iz prosinca 2012., kada je europski statistički ured Eurostat objavio podatak da 24 % građana EU-a (oko 120 milijuna ljudi) živi pod teretom siromaštva, da je 26 % njih neuspješno u potrazi za poslom. Deutche Wele u lipnju, neposredno prije ulasku Hrvatske u EU, navodi da će se njezinim građanima “raspršiti sve iluzije”, a koje su širili političari o blagostanju.

Europska unija potkopava temelje suvremene demokracije i proždire nacionalne suverenitete malih naroda. Pridruženje malih država Uniji analogija je bilo kakvoj prisilnoj političkoj asimilaciji kao ranije u propalim političkim eksperimentima bivše Jugoslavije ili SSSR-a, a danas se Europa dijeli na bogati “sjever Europe s kolonijalnim aspiracijama i siromašni jug Europe” (Nigel Farage, britanski zastupnik u Europskom parlamentu, 30. studenoga 2011.). Raniji ministar vanjskih poslova u Hrvatskoj, Goran Jandroković, medijima se hvalio kako su “identificirali skupine euroskeptika”. Pojedinci koji otkrivaju strategiju porobljavanja i prognoziraju slom EU-a stavljeni su na listu ljudi s “opasnim namjerama”.

Nije mi žao što sam na toj listi. Euforiju potiču poslušnici, plaćenici ili ljudi bez (EU) vizije i nacionalnog identiteta. Eurooduševljenju je davno došao kraj. U Europskoj uniji od svibnja 2014. nastala je panika i zato se svi euroskeptici proglašavaju ultraljevičarima ili ultradesničarima. No oni su sve zastupljeniji u Europskom parlamentu gdje zauzimaju racionalne stavove. Argumentirano propituju funkcioniranje postojeće Europske unije. Uspjeh euroskeptika na europskim izborima u svibnju 2014. izazvao je bijesne komentare čelnika glavnih političkih skupina u Europskom parlamentu. Nakon što su režimski mediji danima plašili građane vijestima prema kojima “pobjeda fašistoidnih desničara širom Europe prijeti Europskoj uniji”, evo kako su to komentirali režimskim medijima prihvatljivi europejci.

Čelnik socijalista, Austrijanac Hannes Swoboda izjavio je da će nas takav “nacionalizam stajati socijalnog mira, napretka i međunarodnog povjerenja”. Drugi EU parlamentarac dodaje: “Smeta mi što se Europljani osjećaju bespomoćni pred euroskeptičnim ideologijama, kako lijevim tako i desnim”, riječi su člana “zelenih”, Daniela Cohn-Bendita. Njemački tjednik Der Spiegel u kolovozu 2012. otkriva listu političara “koji svojim radom i izjavama podrivaju temelje Europske unije”.

Globalizacija je kolonizacija bez revolucije. Nije li sada razumljivo “rješenje” koje je svojevremeno ponudio Jose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije EU-a: “Ovo je borba za ono što Europa predstavlja u svijetu. Ovo je borba za samu europsku integraciju. Suočeni smo s najozbiljnijim izazovom generacije. Sada nam treba novi, ujedinjujući impuls, novi federalistički moment”. Istovremeno, njemačka kancelarka i francuski predsjednik uočavaju i/ili priznaju da je mrtva ideja interkulturalnosti i u njihovim državama. Ako je tamo ta ideja mrtva, kako iste moćne sile mogu zanimati prava obespravljenih u “malim narodima”? Oni koji su u Škotskoj (na referendumu 18. rujna 2014.) bili za odvajanje od Velike Britanije nazivani su separatistima ili nacionalistima. Međutim, veliki dio unionista ili federalista, koji su se protivili “nacionalistima” i njihovim željama za izlaskom Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva, istovremeno se zalažu za izlazak iz EU-a. Kako sada tumače što je izolacija, a što integracija?

Stara strategija “podijeli pa vladaj” nastavlja se nametnutom globalizacijom i bankarskim mobingom nad građanima do novih oblika koloniziranja, s taktikom podjela i sukoba. Gubitkom nadzora svojih nacionalnih granica, Europska unija diktira politiku azila za one koji bježe iz kriznih žarišta, od Afrike, Azije ili Bliskog istoka. Primjerice, Španjolska je prije ulaska u Uniju imala 25.000 stranih državljana, a danas ih ima više od pet milijuna! U Njemačkoj je nakon ulaska u EU stopa nezaposlenosti u porastu, dok nekoliko milijuna imigranata čeka zaposlenje. Ako su EU fondovi spasonosni, kako to da je Grčka pred kolapsom, da su Irska, Portugal i Španjolska u dubokoj krizi, a Englezi traže izlazak iz EU-a, u Sloveniji i Austriji ekstreman je porast nezaposlenosti, da su porastu socijalne tenzije i nasilni prosvjedi?

Dvije godine Hrvatska je članica Europske unije. Recesija se nastavlja. Hrvatska je treća po broju nezaposlenih, iza Grčke i Španjolske. Hrvatska je treća ekonomski najnestabilnija članica Europske unije. Samo su Rumunjska i Bugarska iza Hrvatske. Javni dug progresivno raste. Hrvatska prednjači u Europi po dugotrajno blokiranim računima građana, čija je posljedica oduzimanje njihove imovine. Kamate na kredite u Hrvatskoj su znatno iznad nego u drugim državama EU-a, a nemogućnost naplate duga lihvarskih zateznih kamata ljude je odvelo u dužničko ropstvo. Usporedbe radi, zatezne kamate u EU su 8 %, a u Hrvatskoj su 14 %. Građani Hrvatske nisu ravnopravni s drugima u EU i po pitanju kamatnih stopa na kredite. Oni u Hrvatskoj žrtve su promjene kamatnih stopa i visina kamata. Naše kamatne stope prilagođavaju se uvjetima banaka i drugih država. U Belgiji banke građanima daju stambene kredite s 3 % kamata, a kamatna stopa ostaje nepromijenjena za vrijeme trajanja otplate kredita. Kamate u drugim zemljama Europske unije su između dva i tri posto, a u nas kod istih banaka oko osam posto. Strane banke i Vlada u Hrvatskoj prebacuju rizik države na teret građana. Potonji, neovisno o povećanju kamata, uredno vraćaju svoje rate i urednije su platiše ne samo od velikih poduzeća nego i od države.

Zbog visokog javnog duga za koje su odgovorne sve vlade RH, građani Hrvatske postaju žrtve “rizičnosti” države. Dok se Njemačka zadužuje uz kamatu od 0,07 posto, Hrvatska za isti taj dug mora platiti 3,38 posto!

Podsjetimo, Vrhovni sud RH u svibnju 2015. dao je prividnu satisfakciju dužnicima u švicarskim francima pravomoćnom odlukom o “nezakonitosti bankarske jednostrane promjenjive kamatne stope”. No, financijski iscrpljeni građani godinama će morati potraživati svoja prava na sudovima jer ih vlast nije zaštitila. Krizi se ne vidi kraja. Hrvatski primjer je dokaz da članstvo ne rješava vitalne probleme, a Grčka da članstvo u EU ne spašava od bankrota.