Originalnost je umnogome stvar mašte, ali i erudicije, inteligencije i vještine da se unikatna ideja prenese na papir (kad je književnost u pitanju), i da ju čitatelji prihvate kao štivo koje se pamti i nakon što se prvi put pročita.

Jer primjerice Neil Gaiman, George R.R. Martin i drugi (zadržimo se na fantasyiju) čitaju se i više nego jednom, o njihovim romanima se nakon čitanja dugo razmišlja, oni ostavljaju dubok emocionalni trag, prodiru u dubinu i širinu uma i ne dopuštaju da pročitano nestane poput suza na kiši ili prašine u vjetru. Upravo su takve i knjige Ransoma Riggsa, Amerikanca odraslog na Floridi, danas u Los Angelsu, koji se prije pisanja bavio snimanjem kratkometražnih filmova (diplomirao je filmsku i televizijsku umjetnost), a nakon prvijenca Miss Peregrine's Home for Peculiar Children definitivno je zagazio u bespuća fantasy književnosti i preko noći se prometnuo u globalnu zvijezdu. Već je u startu taj Riggsov roman preveden na više od 35 jezika, uključujući i hrvatski, gdje mu je u nakladi zagrebačkog Lumena objavljen “Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu” i nastavak “Šuplji grad”, dok se prijevod trećeg dijela trilogije “Knjižnica duša” (Library of Souls) očekuje prije zime.

Velikom uspjehu svojih romana Riggs ima zahvaliti doista nesvakidašnjoj ideji, na koju je došao kad se počeo zanimati za stare fotografije, i to ne obične, svakodnevne, nego one bizarnog sadržaja i likova. Počeo je s fotografijama iz vlastite obiteljske kolekcije, no u njoj nije našao ničeg posebno zanimljivog, pa je krenuo kontaktirati druge osobe koje su bile voljne ponuditi mu da pogleda njihove spomenare i ostavštinu iz davnih vremena baka i djedova. Kad je upoznao izvjesnog Roberta Jacksona (prije svega njega), kao i Yefima Tovbisa, Petera Cohena, Muriel Moutet i još njih nekolicinu, te pogledao neke fotografije iz arihve Thanatos, pred oduševljenim Riggsom kao da se otvorio portal u drugi svijet. Iz osobnih zbirki deset kolekcionara Riggs je odabrao 45 fotografija koje su mu poslužile kao temelj za priču koja je uslijedila. Kako bi fotografije mogle saživjeti s temom koju je imao u glavi, poduzetni je Riggs smislio i posebnu formu romana, što pak znači da je fotografije (tek neke minimalno obrađene) razvrstao unutar knjige po poglavljima i na taj način konstruirao jedinstvenu romanesknu cjelinu sastavljenu od pisanog i vizualnog dijela.

Rezultat je uistinu spektakularan! Originalna ideja materijalizirala se na do sada u fantasy književnosti nezabilježan način. “Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu” postao je konceptualno umjetničko djelo kakvog do sada nije bilo u literaturi s prefiksom fantasy. Međutim, ni takva unikatna forma i pisani sadržaj proistekao iz uvida u fotografske zabilježbe davno minulih vremena i osoba ne bi bio tako dojmljiv koncept da Riggs nije imao na raspolaganju sve samo ne klasične fotografije s običnim ljudima u običnim situacijama, djecom naspose, jer ipak je riječ o djeci, iako ih mnoge fotke prikazuju u odrasloj dobi. Drugim riječima, svaka od fotografija uvrštena u “Dom gospođice Peregrine” posve je autentična, dakle iz stvarnog života, bez obzira na to o kome je riječ, ali je njezina interpretacija od strane Riggsa, dakle prekodiranje vizualno realnog u pisanu fikciju, poprimila novo, fantastično, bajkovito, onostrano i nadnaravno značenje. Riggs je naime stvorio poseban svijet, novi “živi organizam”, lijep i jezovit u isto vrijeme, s posebnom emocionalnom dubinom i širinom, jednom riječju - Riggs je stvorio antologijsko djelo modernog fantasyja, u rangu s primjerice najboljim izdanjima Neila Gaimana.

Započevši prvi roman citatom Ralpha Walda Emersona (“Ni san ni smrt ne umiru živi...”), Riggs čitatelja u Predgovoru upoznaje s glavnim likom - Jacobom Portmanom, teenagerom koji se prisjeća neobičnog događaja koji mu je odredio cijeli daljni život. Prisjeća se svoga djeda Abrahama, rođenog u Poljskoj (Židov, naravno), koji mu je pričao čudne priče o svojim avanturama uključujući i sudjeloanje u Drugom svjetskom ratu, s posebnim naglaskom na život u dječjem domu u Walesu tih ratnih godina. Djed Jacobu otkriva da su ta djeca, kao i on sam, bili čudnovati, s čudnim sposobnostima (pritom mu pokazuje i fotografije), a da su im prijetila neka strašna čudovišta s kojima je djed stalno imao problema.

U idućih jedanaest poglavlja prve knjige Riggs nam kroz kazivanje Jacoba (u prvom licu) polako razotkriva pozadine cijele Abrahamove priče. Kad Jacobov otac i mati vide da im sina muče čudne dvojbe oko djeda Abrahama (našao je i njegovo pismo gospođici Peregrine!), da je na rubu živaca zbog njegove misteriozne smrti, pošalju ga psihijatru Golanu, a kad mu se stanje popravi, Jacob skupa s ocem otputuje u Wales potražiti mjesto o kome mu je djed pričao. I kad se Jacob zatekne u sumornoj velškoj provinciji, dok otac izučava tomošnje ptičje vrste, Jacob krene pronaći Dom gospođice Peregrine, no na lokaciji zatekne samo ruševine. Ali kad propadne u neku močvarnu rupu i prođe kroz neki podzemni tunel, ukaže mu se ono što je tražio - Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. Međutim, to nije njegovo vrijeme, mobitel mu nema signal i sve podsjeća na doba kad su Wales i cijelu Veliku Britaniju bombardirali njemački zrakoplovi za Drugog svjetskog rata. Jacob se susretne s djecom i njihovom mentoricom, gospođicom Peregrine (Alma Fay Peregrine), inače kadrom da se pretvara u pticu, koja zna kako upravljati vremenom, pa mu ona objasni o čemu se u njihovu slučaju radi. A radi se o tome da je cijelo to društvo zapravo nekakav internat u kome žive djeca neobičnih sposobnosti (kod njih je živio o djed Abraham) skupljena s raznih strana svijeta i tu sklonjena od ratnih stradanja. Sve ta djeca poseban su ljudski rod (kriptosapiensi - syndrigast, što na drevnom jeziku znači “čudnovati duhovi”), neka s lakoćom dižu sto kila teško kamenje, neka lebde pa moraju nositi olovnu obuću, neka ispaljuju vatrene kugle iz prstiju, u nekima žive pčele (doslovno), neka imaju usta na potiljku, itd. I da čudo bude još čudnije, Dom gospođice Peregrine “zarobljen” je u vremenskoj petlji pa im se jedan te isti dan stalno ponavlja i sutra nikad ne stiže. Svi su dakle u drugoj dimenziji, pa zato i uspijevaju preživjeti, a u tome im pomažu ymbryne, koje stvaraju vremenske petlje u kojima čudnovati mogu živjeti beskonačno dugo. Naravno, ymbryna je i gospođica Peregrine, a postoji i Vijeće ymbryana. No stvari će ipak krenuti po zlu jer iz mraka vreba vojska praznoduha koji su se odmetnuli od svoje vrste kad su poželjeli biti jedini gospodari svijeta i vremena. Praznodusi su izvršili neuspjeli eksperiment u Sibiru 1908. (ona glasovita tunguska eksplozija!), pa su ostali bez sjećanja na vlastito podrijetlo. Njima u povratku na vlast pomažu stvorovi (poluljudi), a i jedni i drugi u lovu su na čudnovatu djecu i njihove zaštitnice ymbryne...

Da sad ne otkrivam što se dalje zbiva (pred kraj je puno akcije, razotkriva se uloga doktora Golana, a okršaj s tropipčanim čudovištem kao da je preslikan iz vampirske proze Justina Cronina!), dodat ću još samo nekoliko primjedbi. Roman “Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu” na kraju me se dojmio kao nekakva kombinacija filma “Beskrajni dan” (Groundhog Day) Harolda Ramisa, filmova “X-Men”, “Knjige o groblju” Neila Gaimana, klasičnih britanskih horor-priča o duhovima, pa čak i romana o Harryju Potteru. Jednom rečenicom zaključak bi mogao biti gajmanovski - “briljantan roman o životu i smrti, o ljubavi i odrastanju, te pronalaženju obitelji na najneočekivanijim mjestima”.