Ako je nešto dobro, izvrsno čak, najbolje je da je domaćim snagama realizirano. Recept je to kojega se svake godine pridržava Organizacijski odbor Osječkoga ljeta kulture. Tomu svakako pridonose uvijek sjajne premijere Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.

A oni znaju da je za dobru predstavu bitno imati dobre sastojke - autorsku ekipu, stoga su treći put odlučili režiju povjeriti beogradskom redatelju Nikoli Zavišiću. Posluži li nas sve dobro vrijeme, “Jonathanov let” gledat ćemo u dvorištu Rektorata, 30. lipnja, u 21.30 sati (ili u dvorani DKO, u slučaju kiše).

Od vas se mnogo očekuje, razmazili ste i publiku i kritiku i “Jamesovim mačkama” i “Emilom i detektivima”. Obje su u Dječje kazalište zasluženo donijele brojne nagrade, a za publiku su bile pravo osvježenje.

- Volim Osijek jer ovdje uvijek imam priliku prilično eksperimentirati u formalnom i sadržajnom smislu. Tako su “Jamesove mačke” bile stvarno čudna predstava, s obzirom na to da ih je pisao James Joyce, koji zapravo nije dječji pisac. “Emil i detektivi” bila je predstava više u formalnom, a manje u sadržajnom smislu eksperiment. Ova, “Jonathanov let” namijenjena je mladima (starijima od 10 godina), ne bih baš rekao da je malu djecu.

Podnaslovljena je kao “priča za male i velike letače”.

- To je predstava o prvom probijanju svijesti u 'mladi život'. Kao djeca, svi smo čitali Bachovog “Galeba Jonathana Livingstona” i u dobroj se mjeri nadahnjivali tom knjigom. Mi smo napravili neku svoju priču, koja je u nečemu drukčija, ali s istom idejom: svaka se mlada osoba mora osloboditi svih stega kako bi dosegnuo neko bolje, više i inteligentnije stanje svijesti.

Je li to baš predstava za 10-godišnjake?

- Malo je kontemplativna u kazališnom smislu. Nije posve uobičajena jer nema tipičnog protivnika. Glavni je lik galeb Jonathan, ali nema nikoga tko je protiv njega, nego je sam protiv sebe, nailazeći na prepreke u saznanju i širenju svoje svijesti.

Što možemo očekivati što se forme tiče?

- Posebno će zanimljiv biti vizualni dio i pokret koji treći put radi Dunja Jocić. Među suradnicima je nova Maja Mirković koja radi kostime. Glazbu radi Willem Miličević (radio i za “Emila...”). Lidijina sestra Irena, s kojom sam surađivao u Sloveniji, radi scenografiju. Prvi je to put da imam scenografa jer sam ja to do sada radio. Ekipa je proširena, no mislim da to samo pomaže da predstava bude zanimljivija i višedimenzionalna. Ovaj su put, čini mi se, svi aspekti uzbudljiviji, barem nama dok radimo, a uvjeren sam da će tako biti i publici. Bit će mnogo projekcija na grafoskopu, što publika ne vidi često. Otkrili smo razne nove svjetove i čini nam se da bi to moglo biti i publici prilično zanimljivo. No, moram ponoviti da to nije predstava za najmanje, nego za djecu koja su već počela razmišljati i promišljati o životu, a i za nas starije.

Hoće li glazba opet imati važnu ulogu?

- Imamo osam songova, koji su plod zajedničke poezije. Odmah na početku smo imali svojevrsne radionice seansi na kojima je nastala ta pomalo neobična poezija iz glava svih nas. Više-manje neprepravljena ušla je u songove. S obzirom na to da je narator predstave kolektivno nesvjesno svih galebova, tako je i poezija plod kolektivno nesvjesnog svih nas. Mislim da je baš to zanimljivo što smo na prvoj probi počeli pisati tu poeziju, a kasnije je došao Willem i uglazbio to. Te su skladbe postale dio predstave.

U ovom je slučaju predstava uistinu kolektivni čin?

- Svi smo se maksimalno potrudili. Ideje su svačije, više se ne zna ni koja je izvorno od koga došla. U velikoj je mjeri predstava rezultat zajedničkog truda čitave ekipe. Bit će to uzbudljivo i sigurno će se svidjeti.

Za kraj ono što je trebalo biti na početku: tko je birao komad i zašto?

- Izbor komada je moj iz lepeze onoga što mi je ponudio ravnatelj Ivica Lučić za koje je on htio i želi da se postave u ovom kazalištu. Na prvu sam odabrao “Galeba...” jer se sjećam da mi je ta knjiga kao 16-godišnjaku mnogo značila i prvi mi put otvorila svijet razmišljanja, kontemplacije, meditacije... Što je život? Tko sam ja u njemu?... Sada je to dobilo novu dimenziju jer s vremenom dođe nova serija pitanja, još težih. Ovdje smo uspjeli postići humorni odmak od knjige, ali se ne rugamo s njom. Taj humoristični odmak može samo osvježiti sadržaj. Ne da mi previše pametujemo, nego pozivamo na dijalog i razmišljanje. Kada u konačnici shvatiš što je život, shvatiš da je bolje smijati se, nego plakati.