Za svaku zemlju, pa tako i Hrvatsku, izuzetno je značajna i klimatska politika, kao i ukupna ekološka svijest njezinih stanovnika, ali i svih čimbenika vezanih uz ekologiju. Jelena Puđak ovako objašnjava situaciju:

- Hrvatska je teritorijalno mala zemlja s malim brojem stanovnika te nije velik zagađivač stakleničkim plinovima na globalnoj razini. Iako, ako pogledamo emisije prema relativnim pokazateljima, dakle emisije po stanovniku, Hrvatska ima emisije više od prosjeka. Hrvatska također troši značajno više energije po jedinici bruto domaćeg proizvoda nego razvijene europske zemlje. Zavisno od izvora i načina računanja nacionalnog BDP-a, razlikuju se rezultati usporedbe energetske intenzivnosti Hrvatske i europskih zemalja. Tako prema podacima Međunarodne agencije za energiju i prema “Strateškom okviru za razvoj 2006.-2013.”, Hrvatska troši čak dvostruko više energije po jedinici BDP-a nego razvijene zemlje EU-a. Kao društvo u procesu tranzicije, Hrvatska se našla u kontekstu tržišne globalizacije u kojem je prisiljena prilagoditi se društvenim procesima koji su u nekim segmentima razvojno destruktivni, posebice u pogledu utjecaja na prirodni okoliš. Međutim, unatoč tome potrebno je strategijski zagovarati i prakticirati kulturu, mjere i prakse čuvanja okoliša za dugoročnu društvenu dobit. Globalno zagrijavanje primjer je globalnog onečišćenja koje u svojim posljedicama prelazi nacionalne granice, pa Hrvatska neće moći izbjeći oblike pogoršanja kvalitete života izazvane klimatskim promjenama. Osim toga, budući da je riječ o globalnom problemu, on zahtijeva i globalna rješenja, jer ni jedna država sama ne može riješiti problem klimatskih promjena, nego je potrebno osigurati sudjelovanje svih država. I Hrvatska pritom treba preuzeti svoj dio odgovornosti.

Zašto se u nas sve svodi na improvizaciju, pa i klimatska politika?

- Što se tiče domaće politike smanjenja emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj, ona nije ni cjelovita, ni učinkovita. Istraživanje koje sam provela pokazalo je da je klimatska politika Hrvatske više skup nepovezanih i nedorečenih mjera kojima je cilj smanjenje emisija stakleničkih plinova nego sustavna politika koja ima jasan cilj i jasne instrumente koji su povezani kroz sve sektore te koji uz to uključuju političku konvergenciju. Razlozi nepostojanja cjelovite politike su brojni, ali kroz istraživanje su često bili isticani nezainteresiranost i neznanje osoba odgovornih za kreiranje klimatske politike. Ovome možemo pridodati nedostatak suradnje među ministarstvima, nedostatak koordiniranosti sektorskih mjera te dugoročnog planiranja nužnog za klimatsku politiku. Čest je stav da će utjecaj Europske unije riješiti probleme domaće politike, pa tako i one koja se odnosi na klimu, međutim, ne uzima se u obzir da se promjenom nekih odrednica političkog konteksta ne mijenja vladajuća i provedbena struktura u državi, što će se ogledati kroz (daljnju) (ne)učinkovitost klimatske politike. O tome posebice treba voditi računa u odsutnosti međunarodnog pravno obvezujućeg sporazuma koji bi države propisanim sankcijama obvezivao na ispunjenje ciljeva.

Kako se razvijala domaća klimatska politika od početka uspostave samostalne i neovisne Hrvatske?

- Govoreći o klimatskoj politici Hrvatske, nužno je uzeti u obzir lokalni i globalni kontekst u kojem se razvijala domaća klimatska politika. U dekadi 1990.-2000. svjetska je politika na području globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena u začetku. Protokol iz Kyota sklopljen je tek 1997. godine, sa skromnim ciljevima, a na snagu stupa osam godina poslije. U istom se razdoblju Hrvatska nalazi u ratu te ulazi u tranzicijski proces prelaska iz jednog u drugi politički sustav. Stoga su, u kontekstu ratnih razaranja, sloma gospodarstva, borbe za neovisnost i egzistencijalne nesigurnosti, društveni kapaciteti za modernizaciju, poglavito na području klimatske politike, vrlo slabi. Osim toga, čak i kada to ne bismo uzeli u obzir, klimatska politika Hrvatske u tom razdoblju odražava stanje razvoja klimatske politike u svijetu te ne odstupa od prosjeka. Uklapanje domaćih aktivnosti na tom području u svjetski prosjek pritom ne govori toliko u prilog kreiranju koherentne klimatske politike u nas koliko o nedostatku takve politike na međunarodnoj razini.

No, pomaci su vidljivi nakon 2000. godine...?

- U razdoblju 2000.-2012. raste razina znanstvenog konsenzusa o antropogenom globalnom zagrijavanju, Protokol iz Kyota stupa na snagu, no unatoč političkim naporima uloženim u pregovore, ciljevi koji su postavljeni nisu ispunjeni. Novi, učinkovitiji i stroži sporazum nije postignut. Istodobno s početkom dogovaranja novog sporazuma (2008./2009.) svijet zahvaća financijska kriza, zbog čega se razvijene zemlje dodatno okreću nastojanjima za povećanjem potrošnje i osiguranjem gospodarskog rasta u kratkom roku. Uzmemo li uz to u obzir utjecajne interese naftne i vezanih industrija, ulaganje u obnovljive izvore, osiguranje financijske pomoći nerazvijenim zemljama i šira društvena promjena postaju manje važni. Manjak takvog ulaganja posebice je izražen u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, među koje se ubraja i Hrvatska. Europska je unija za sljedeće razdoblje kreirala strožu politiku s jasnijim kratkoročnim i dugoročnim ciljevima te u zakonodavni okvir uvodi tržišnu regulaciju emisija stakleničkih plinova, premda i dalje bez obvezujućih ciljeva. Hrvatska je preuzela taj zakonski okvir i 2013. ušla u ETS sustav. To je važno uzmemo li u obzir da gotovo 70 % hrvatskih emisija dolazi iz sektora energetike, sektora od kojeg se očekuje najveće smanjenje emisija i za koji su predviđene najstrože mjere. U tom smislu, uzevši u obzir mogućnost porasta javne svijesti o problemu klimatskih promjena, mogu se očekivati i pozitivni pomaci u razvoju domaće klimatske politike, odnosno smanjenja emisija stakleničkih plinova. Ipak, utjecaj Europske unije je ograničen. Pritom mislim i na ograničenost samog sustava smanjenja emisija koji Unija predviđa i na ograničenost utjecaja na konkretne segmente domaće politike, posebice u sektorima koji nisu obuhvaćeni sustavom trgovanja emisijama. Stoga, u konačnici, klimatska politika Hrvatske ovisi o potencijalu relevantnih aktera za tu politiku.(D.J.)