U izvrsnoj knjizi “Koga briga za klimu?” dr. sc. Jelena Puđak s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu obuhvatila je sve najvažnije aspekte tog kompleksnog problema s kojim se svednevice suočavamo, pri čemu se problem nerijetko trivijalizira umjesto da se stručno analizira i elaborira.

Za početak, držeći se naslova knjige, uz sve nevolje koje nas prate, koliko nam je uopće stalo do klime?

- Naslov knjige zapravo odaje istraživanje koje je sadržano u knjizi, a koje se bavi stanjem i učinkovitosti klimatske politike u Hrvatskoj. Ovdje nije riječ o 'policy' analizi, već o kvalitativnom istraživanju stavova ključnih aktera o mjerama i instrumentima smanjenja emisija stakleničkih plinova u nas, ali i o njihovim stavovima o problemu klimatskih promjena općenito. Razgovarala sam s pripadnicima poduzetništva, politike, javne uprave, znanstvene zajednice i, naravno, civilnog sektora (odnosno udruga za zaštitu okoliša).

Sada da odgovorim na vaše pitanje koliko nam je uopće stalo do klime - nominalno nam je stalo. Ispitanici s kojima sam razgovaralasu svi su izrazili zabrinutost za problem klimatskih promjena i posljedica koje nam one nose. Međutim, na praktičnoj razini, stvari se kompliciraju te što se tiče klimatske politike u Hrvatskoj, briga za klimu doista nije ni blizu vrha na ljestvici prioritetnih problema za rješavanje. U situaciji (permanentne) gospodarske krize, osiromašenja srednjeg sloja, rasta nezaposlenosti, posebice među mladima, briga o klimi, i općenito okolišu, pada u treći plan, što i nije iznenađujuće budući da se u prvi plan stavlja rješavanje osnovnih egzistencijalnih problema, koji se pokušavaju riješiti kratkoročno isplativim projektima, koji dugoročno donose više štete nego koristi. Dobra i cjelovita klimatska politika ne pridonosi samo smanjenju emisija stakleničkih plinova nego može pridonijeti rastu zaposlenosti, gospodarskom razvoju u svim sektorima, te kvaliteti okoliša i kvaliteti života hrvatskih građana. To, nažalost, politički establišment u Hrvatskoj još uvijek ne prepoznaje.

Neprestano nas uvjeravaju da je u tijeku globalno zatopljavanje, za koje je navodno ponajviše odgovoran čovjek, iako ima i suprotnih mišljenja. Kakav je vaš stav o tom pitanju?

- Debata koja je u razvijenom svijetu, a i znanstvenoj zajednici, već odavno zatvorena, u nas je još uvijek nažalost tema u javnom diskursu. Srećom, ipak sve manje. Ne mogu govoriti o mom 'stavu' o tome, jer se ovdje ne radi ni o čijem stavu ili vjerovanju, već o znanstvenim činjenicama! Znanstvena je činjenica da se planet ubrzano zagrijava, da su uzrok tome ljudske aktivnosti koje su koncentraciju stakleničkih plinova u atmosferi podigle za 40 posto, što za posljedicu ima remećenje klimatskih obrazaca na planetu s brojnim negativnim posljedicama.

U knjizi naglasak stavljate i na analizu procesa karbonizacije u Hrvatskoj. O čemu je tu zapravo riječ?

- Karbonizaciju možemo definirati kao proces u kojem neka država preko gospodarskih, kulturnih i političkih obrazaca i razvojnih odabira povećava ili održava ovisnost o fosilnim gorivima, što za posljedicu ima visoke emisije stakleničkih plinova. Hrvatska se prema ukupnim i relativnim emisijama stakleničkih plinova smjestila na granici između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Iako u ukupnom rangu zemalja ne zauzima visoko mjesto, hrvatsko društvo se može okarakterizirati kao društvo visokih emisija, dakle, kao visoko karbonizirano društvo. Na to upućuju emisije stakleničkih plinova prema sektorima djelatnosti, struktura emisija stakleničkih plinova prema plinu, ukupna potrošnja energije prema izvorima i struktura potrošnje pojedinih vrsta energije. Krećući se razvojnom stazom koju je označio neoliberalni kapitalizam, Hrvatska je preuzela modele proizvodnje i potrošnje koji dovode do globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, bez naznaka ozbiljnijeg suočavanja s problemom klimatskih promjena i preuzetim međunarodnim obvezama za smanjenje emisija. S obzirom na razvojne odabire i strategije, naznačuju se indikacije relativnog 'nesluha' za problem, odnosno smanjivanje i prilagodbu klimatskim promjenama.

Uzimajući u obzir globalni kontekst 21. stoljeća, kakve su danas sociološke dimenzije ekološke krize, je li ona veća nego stoljeće prije, i kakvi su izgledi da se nešto konkretno učini kako bi se spriječilo najgore, još više klimatskih anomalija, recimo?

- Degradacija okoliša na globalnoj razini veća je nego ikad prije. Porast stanovništva u 20. stoljeću bio je šesterostruk, pritom smatram da nije toliko problem u tome da ljudi ima previše, već je problem u načinu života, odnosno organizaciji opstanka ako govorimo o društvenoj razini. Razvoj i stil života kakav postoji na zapadu duboko je destruktivan za okoliš, ali ima i brojne negativne posljedice na društva i zajednice, poput produbljivanja klasnog jaza, i problem je što se takav stil života i model razvoja nameću ostatku svijeta kao poželjan. Budući da su negativne posljedice o kojima govorim već neko vrijeme poznate, vrijeme je da se rekonceptualizira model društvenog razvoja koji će biti i okolišno prihvatljiv, socijalno pravedan i ekonomski isplativ. To nije nemoguće, ali je vrlo teško jer promjena koju je potrebno postići zadire u sve pore društvene organizacije i interferira/sukobljava se s međuovisnim sustavima i moćnim interesnim skupinama.

Što se klimatskih promjena tiče, u Parizu se ove jeseni održava 21. klimatski summit, koji bi trebao postići novi međunarodni sporazum o smanjenju emisija stakleničkih plinova koji bi bio ambiciozniji od prethodnog (protokola iz Kyota) i obvezujući za članice. Međunarodna zajednica sprema se za postizanje ovog sporazuma još od 2009. godine, što je indikativno kada govorimo o stanju političke volje velike većine zemalja svijeta da se problem klimatskih promjena napokon počne rješavati. Nije novost da su se društva i tijekom povijesti s velikim problemima koji su im ugrožavali opstanak suočavala tek kada je voda došla do grla, isto je i s klimatskim promjenama. Posljedice globalnog zagrijavanja o kojima su znanstvenici prije deset godina pričali u futuru, danas su već jasno vidljive, njihova sanacija odnosi svake godine sve veći komad državnih budžeta, a i novi napori se sve više ulažu u strategije prilagodbe klimatskim promjenama. Pritom ponovo najviše prilagodbenog kapaciteta (u pogledu financija, novih tehnologija i postojeće infrastrukture) imaju oni siromašniji, a u njihovu bi se društvu mogla naći i Hrvatska.

Umjereno sam pesimistična što se tiče postizanja novog sporazuma u Parizu ove godine. Naime, već je određeno kako bi novi sporazum trebao stupiti na snagu tek 2020., čime se ponovno odgađa konkretna akcija. Ne bi me toliko iznenadilo da se nešto uspije i dogovoriti, budući da neki od 'velikih igrača', poput EU-a, kroz klimatsku politiku pokušavaju 'progurati' i neke vlastite interese, poglavito vezane uz energetski sektor, no koliko će to biti ambiciozno te hoće li biti pravno obvezujuće za sve države - vrijeme će pokazati.