Olivera Đorđević (1974., Beograd) završila je Jefferson Performing Arts High School u Portlandu (Oregon), a diplomirala režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Ravnateljicu Drame na srpskom jeziku subotičkog Narodnog pozorišta posljednjih tjedana susrećemo u našem gradu. Povod je “Sumnjivo lice” Branislava Nušića.

Nakon što je prije pet godina oduševila glumce i publiku osječkog HNK režijom “Apartmana” Neila Simona, prirodno je bilo da joj se još jednom ponudi suradnja.

Glumci za tebe uglas kažu da si redateljica (a nisu svi takvi) koja na prvo mjesto stavlja glumca, a ne sebe?

- To su zapravo sebični razlozi jer volim da mi je lijepa i vesela atmosfera na probama. Posebice ako se radi komedija. Ako postoje tenzije, ne može se raditi. Smatram da se ni jedna predstava ne može raditi kako treba ako je atmosfera zatrovana, ako su tenzije na probama. Ljudi na sceni moraju se osjećati dobro da bi napravili najbolje što mogu. Kao ravnateljicu me užasno nerviraju redatelji koji uglavnom iz svoje nemoći i osobnih frustracija napadaju glumca na osobnoj razini koliko tko što zna i koliko je taleniran. Kada se glumci dobro osjećaju, doista mogu sve i zato ja volim da je tako. No to ne znači da ih mazim i puštam da rade što žele jer red se zna.

Opet te “dopala” komedija. Glumci kažu da su se čitavo vrijeme na probama smijali. Je l' komediju lakše režirati?

- Režirala sam i mnogo drama i komedija, a moja prva režija bila je teška drama Davida Mameta. Poslije su me 'nanjušili' da znam raditi komedije, a iz iskustva ravnateljice znam da nema mnogo redatelja koji to rade.

Onda se najbolje sama prihvatiš režije?

- Ponekad bude i tako, a često me i zovu da režiram komedije, što ja osobno i volim. Mislim da je mnogo zdravije mjesec i pol provesti smijući se nego radeći komade poput 'Hasanaginice' Ljubomira Simovića, o ženi koja je izgubila dijete, prema kojoj je učinjena nepravda i koja mire na kraju. Ne možete se uz to osjećati dobro. Smijeh je stvarno ljekovit. Pogledamo li kakve su nam vijesti i kakve su nam države iz okruženja, nije ni čudno da se ljudi žele opustiti i nasmijati jer u stvarnom životu nemaju baš mnogo razloga za to.

Od tvog posljednjeg boravka, u ansamblu su se pojavila neka nova imena.

- Mnogo je novih, a s nekima s kojima sada radim nisu tada bili u podjeli pa je to stvarno mnogo novih lica. Radila sam samo s Marijom Radeom, Anitom Schmidt, Ivanom Soldo Čabraja i Miroslavom Čabrajom. Ansambl je pomlađen i uistinu odličan i ozbiljan.

Dovoljno ozbiljan da naprave dobru komediju?

- Da, apsolutno. Kada hoće i kada su budni i dođu na vrijeme, stvarno mogu sve.

Čujem da si za one koji kasne imala slatku kaznu?

- Imam dovoljno čokolade do Nove godine. Neki su me pojedinci dobro opskrbili slatkišima, na čemu im je posebice zahvalan moj sin. To je slatka mjera represije. No, šalu na stranu, oni su dobra ekipa i dobro se slažu međusobno. Na sceni se vidi da su dobri i privatno. To je dragocjeno za svaku predstavu, a posebice komediju. Ova predstava ne bi uspjela da nema dobre petorke u uredu (kancelariji). Inače, ovo je najmlađe 'Sumnjivo lice' koje sam ikada vidjela. Obično petorku iz ureda glume sredovječni glumci, kao i Jerotije Pantić, kojega ovdje glumi moj vršnjak Aleksandar Bogdanović. On, Vladimir Tintor i ja išli smo na istu akademiju. Nadalje, pripravnika Tasu u pravilu igra najstariji član ansambla, ponekad i umirovljenik, a ovdje 25-godišnji Aljoša Čepl, najmlađi član ansmbla. Ovo je mlado i poletno 'Sumnjivo lice'.

Koje nam jamči dobru zabavu?

- Apsolutno, sve potpisujem.