Po njemu može Osiek da s ponosom upotrebi rieči sv. pisma, da nije zadnji medju hrvatskim gradovima, kad je rodio takova sina.

Tako je, između ostaloga, pisao osječki dnevnik Narodna obrana u veljači 1905. godine, prigodom 90. rođendana biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Visoki rođendan, za koji se uskoro pokazalo da je bio i posljednji, obilježen je diljem Hrvatske i slavenskoga svijeta, ali neusporedivo svečano i raznovrsno obilježen je u slavljenikovu rodnom gradu. Dovoljno je napomenuti da je u biskupovu čast kod vrsnoga bečkog medaljera bila naručena izrada spomen-plakete, da je u prostorijama svratišta Rajal (danas hotel Royal) organizirana iznimno uspješna “Strossmayerova večer” te da je u osječkom gradskom zastupstvu, inače većinski “mađaronskom”, uspješno proguran prijedlog o imenovanju jedne gradske ulice po “najvećem, najzaslužnijem i najslavnijem Osječaninu”.

Ideja o nazivanju jednoga od osječkih gradskih trgova biskupovim imenom pojavila se 1903. godine, a biskupovi su poštovatelji uoči njegova rođendana izišli s prijedlogom da se Strossmayerovo ime nadjene Županijskoj ulici, argumentiravši zamisao činjenicom da je riječ o središnjoj gradskoj ulici, kojom je biskup dolazio u grad i odlazio iz njega, te ulici u kojoj su smještene županijska palača i župna crkva sv. Petra i Pavla, uz koje je biskup na osobit način bio vezan. Gradskim vlastima taj prijedlog nije bio prihvatljiv, pa je pronađeno kompromisno rješenje - po Strossmayeru je nazvana Duga ulica, najduža gradska ulica (Zagreb je, uzgred, već odavna imao i Strossmayerovo šetalište i Strossmayerov trg).

Sve inicijative i priredbe zabilježene u Osijeku prigodom Strossmayerova poznoga rođendana nisu bile samo uobičajeno prigodničarsko obilježavanje rođendana jednoga nesumnjivog velikana nego su bile i važan događaj koji je nosio snažan politički naboj. Proslava biskupova rođendana 1905. godine trebala je posvjedočiti da se nacionalno-politički karakter grada na Dravi ubrzano mijenja, odnosno posvjedočiti snažno buđenje hrvatske narodne svijesti. Iza svih spomenutih inicijativa stajala je zapravo nekolicina istaknutih kulturnih, političkih i društvenih djelatnika, koji su u svomu radu mogli računati na punu potporu vremešnoga đakovačkog biskupa, a Strossmayerovo im je ime, na određeni način, bilo i politički program.

Neupitni vođa ove skupine bio je dr. Dragutin Neuman, koji je često bio nazivan “vođom osječkih Hrvata”, a on je najčvršći oslonac imao u još dva odvjetnika - dr. Vladimiru Kovačeviću i dr. Anti Bedeniću. Osim njih, osobitoga je spomena vrijedan gornjogradski župnik Josip Horvat, koji je bio uključen u gotovo svaki pothvat hrvatskoga predznaka, a i profesor te povjesničar dr. Rudolf Horvat, koji je u samo nekoliko godina provedenih na osječkoj Velikoj gimnaziji ostvario izuzetno plodnu djelatnost.

Navedeni su činili jezgru skupine koja si je krajem 19. stoljeća za zadaću postavila narodni preporod Osijeka. Naročito značajan uspjeh ostvarili su 1902. godine, kada su pokrenuli Narodnu obranu, prvi osječki politički dnevnik na hrvatskom jeziku. Taj je list, s naglašenim Strossmayerovim blagoslovom, u gotovo svim područjima bio konkurencija dvama njemačkim listovima duge tradicije (Die Drau izlazio je od 1868., a Slavonische Presse od 1884.). U postupnom rastu Narodne obrane (poslije Hrvatske obrane) te stagnaciji Die Drau i Slavonische Presse zrcalila se polagana ali nezaustavljiva promjena identiteta Osijeka.

Naime, u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, a napose u posljednja dva, gotovo sve pore društvenoga života Osijeka bile su prožete njemačkim duhom, a u političkom smislu grad je slovio kao miran i lojalan grad u kojemu glavnu riječ vode pobornici hrvatsko-mađarske unije. Takve su prilike bile ponajprije posljedica graničnoga položaja grada, snažnoga priljeva njemačkoga i židovskoga stanovništva, a zatim i brojnoga vojnog garnizona u Tvrđi.

Doseljenici su u prvom redu potjecali s prostora Ugarske, što je znatno određivalo njihova politička opredjeljenja, pa nije bilo začudno što su u najvećoj mjeri ostajali hladni prema svim političkim programima koji su išli za razvrgnućem stoljetnoga hrvatsko-mađarskoga državnog saveza. U promatranom razdoblju dužnost osječkoga gradonačelnika obnašali su pojedinci kojima su zajednički bili njemačko podrijetlo i “mađaronsko” političko opredjeljenje, a i osječki saborski zastupnici u pravilu su bili birani iz redova Khuenove Narodne stranke te su u pravilu bili njemačkoga ili srpskoga podrijetla (Lavoslav Ittlinger, Dragutin Riffer, Đorđe Krestić, Antun Rotter, Đuro Đurković...). Njemački je jezik gotovo bez iznimke bio razgovorni jezik aristokracije i svih viših građanskih slojeva, uključujući i hrvatsko stanovništvo, pa je hrvatska politička oporba često Osijeku predbacivala posvemašnju odnarođenost te ga kitila nimalo laskavim nazivom Frankfurt na Dravi.

Zbog svega navedenoga odnosi između Osijeka i njegova najvećeg sina, biskupa Strossmayera, znatno su zahladnjeli i biskup je u grad navraćao rjeđe nego što bi se očekivalo. U godinama kada je svojom političkom, kulturnom, crkvenom i mecenatskom djelatnošću polagao temelje moderne Hrvatske, Strossmayer je bio uvažavan i slavljen diljem domovine, ali prevladavao je dojam da mu zasluženo poštovanje biva uskraćeno u njegovu zavičaju. Činilo se da se i na biskupovu primjeru potvrđuje drevna izreka da nitko nije prorok u svojoj zemlji. Izuzevši šire narodne slojeve, biskupovi poštovatelji u Osijeku bili su tada prilično malobrojni, a među njima su se isticali gornjogradski župnik Josip Horvat te odvjetnik, dr. Matija Štefinović. Karakteristično je, nadalje, bilo i to što je Strossmayerov portret koji je dugo vremena resio dvoranu županijske palače bio uklonjen a da se nije saznalo po čijem je nalogu to bilo učinjeno. Biskup je sve to promatrao izdaleka i negodovao; u putopisu iz 1874. ocijenio je da su njemačka tvrđava i trgovački položaj posve “utamanili” hrvatski karakter grada te da se u “odličnijim” krugovima još jedva može čuti hrvatska riječ.

Ipak, potkraj 19. stoljeća prilike su se počele mijenjati i krug hrvatskih rodoljuba predvođenih spomenutim odvjetnicima počeo je vraćati biskupa rodnom gradu. Strossmayer je ponovno češće počeo svraćati u grad, a svaki njegov posjet bio je hrvatska svečanost te ujedno i bučna politička manifestacija. Najbolji su primjer biskupovi osječki boravci prigodom blagoslova nove osječke župne crkve sv. Petra i Pavla, današnje konkatedrale (svibanj 1900.) te prigodom posvete zastave Hrvatskoga pjevačkog društva Lipa (lipanj 1901.).

Dugo zapretana ljubav Strossmayera i njegova rodnog grada ponovno je plamtjela, a svojevrstan vrhunac bila je opisana proslava biskupova 90. rođendana.

Dva mjeseca poslije, 8. travnja 1905., biskup je preminuo, a njegov mu je Osijek još jednom iskazao privrženost, pri čemu je ponovno prednjačio spomenuti krug osječkih rodoljuba i njihova Narodna obrana, koja je danima većinu svoga sadržaja ispunjavala tekstovima o preminulom velikanu. List je pozivao cjelokupno osječko građanstvo, naročito katolike, da svoje tugu izraze postavljanjem crnih zastava na kuće: “Bilo bi upravo sramota za nas, kada ne bi znali cieniti velikana naroda našeg, s kojim bi se ponosio svaki drugi narod, a osobito bi bila sramota za naše katoličko gradjanstvo, kada ne bi znalo dati dužnu poštu svojemu pokojnomu biskupu i najvećem sinu našega grada.”