BENIČANCI – Nekoliko kilometara od naselja Beničanci poljoprivrednik Marin Lisec (43) iz Magadenovca prije četiri godine uzeo je u dvadesetogodišnji zakup 58 hektara pašnjaka. Na toj površini prije tri godine među prvima je u Slavoniji i Baranji, i do danas jedini u donjomiholjačkom kraju, koji je krenuo u ekološku govedarsku proizvodnju po principu krava-tele. Međutim, premda je riječ o proizvodnji koja je u EU-u iznimno cijenjena i tražena, Marinova iskustva s takvom proizvodnjom u Hrvatskoj posve su drugačija.

Njegov OPG Lisec uglavnom se bavi ratarskom proizvodnjom i obrađuje oko 110 hektara obradivih površina, od čega je na 17 hektara isključivo ekološka proizvodnja stočne hrane (pšena, raži, djeteline…). U njegovim svinjcima tovi se i 200-tinjak svinja bez uslužnog tova, čemu su se više okrenuli nakon što su se prije desetak godina prestali baviti uzgojem mliječnih krava i proizvodnjom mlijeka. No želja da nastavi s govedarskom proizvodnjom u njemu je i dalje ostala pa je nakon dobivanja pašnjaka u zakup prije tri godine krenuo u, za hrvatske pojmove, potpuno drugačiju i novu, ekološku proizvodnju po modelu krava-tele, bez proizvodnje mlijeka.

- Glavna karakteristika ovakve vrste govedarske proizvodnje jest da je ona isplativija nego konvencionalna proizvodnja, da su troškovi u toj proizvodnji manji, da su potpore bolje te da je cijena mesa ovako uzgojenih goveda zbog svoje kvalitete bar 20 posto veća od konvencionalne proizvodnje. Krave se uzgajaju na otvorenom, na pašnjaku, gdje spavaju i gdje se same tele, tu se hrane i prirodnom ispašom, a u vrijeme kada nema zelene hrane jelovnik im dopunjujemo sijenom i ekološki proizvedenom silažom te solju. Jedini teži i ozbiljniji uvjet jest da takva proizvodnja zahtijeva da životinje netko nadgleda 24 sata dnevno, zbog čega moj otac praktički živi uz ovaj pašnjak i velika mi je pomoć. No s vremenom smo se uvjerili da sve baš i nije tako kako bi trebalo biti - priča nam Marin, čija je cijela obitelj angažirana u ovom velikom poslu.

Na Marinovu pašnjaku trenutačno je 40-ak grla uglavnom simentalske pasmine zajedno s bikovima, a godišnje ovdje svijet ugleda više od 30 teladi. Država bi ovakvu vrstu uzgoja trebala poticati s oko 1500 kuna godišnje po grlu, no s obzirom na sredstva od poticaja koja dolaze u ratama i čija se visina nerijetko mijenja, mnogi poljoprivrednici, pa tako ni Marin, ne mogu više sa sigurnošću tvrditi koliko ti poticaji realno iznose, kao i ukupni troškovi proizvodnje, jer su mu i poticaji za ekološku ratarsku proizvodnju smanjeni za 40 posto. Osim toga, cijena ovog daleko kvalitetnijeg mesa na domaćem je tržištu izjednačena s cijenom mesa konvencionalne proizvodnje, pa Marin i ne pomišlja tražiti njegovu realnu cijenu. Zadovoljan je, kaže, što posljednje dvije godine na zadovoljavajući način posluje s Mesnicama Tangar u Trogiru, koje redovito od njega otkupljuju telad od 5 mjeseci težine oko 170 kilograma, za koju redovito plaćaju. Nešto manje uspije prodati i u bližoj okolici za tov pa budući da zasad uspijeva prodati ono što ima, ne usuđuje se krenuti u proširenje proizvodnje, za što ima i uvjeta i želje.