Na prostranoj ledini, kod stanice za tehnički pregled vozila u Orahovici, stoji betonski stup, spomenik, obelisk, ili što god već taj objekt bio.

Taj znamen nekih prošlih vremena, poput duha, sablasno strši iz suhe nepokošene trave. Naizgled čvrst monolit povezan s podlogom, kao da je sazdan iz jednog komada. Na vrhu mu strši betonski pravokutni produžetak s piramidalnim sljemenom.

No, premda neugledan i zapušten, za neke i ruglo grada, odolio je zubu vremena i još je uvijek tu, stoji i čuva dio bogate orahovačke povijesti. Možda se poneki prolaznik i zapita što je to, čemu je služilo, što predstavlja?

Odgovor je jednostavan - jedina je to ostavština, materijalni trag da je na tom lokalitetu nekad postojao Orahovački Lager - vojni logor, vojarna. Povijest je zabilježila ovaj lokalitet i na njegovom širokom prostoru lijepo uređen vojni logor. Ima o tome dosta povijesne građe, zabilješki i fotografija. U ovom osvrtu dat ćemo samo osnovne naznake, nekoliko povijesnih detalja o tom nestalom vojnom lokalitetu u Orahovici, od kojeg je danas ostao samo neugledan zapušteni stup.

Povijest Lagera ne datira iz predaleke orahovačke prošlosti. Od njegovog postavljanja protutnjalo je punih stotinu godina, smještenih u burno vrijeme ratnih godina, odnosno u doba Prvog svjetskog rata. Ideja za gradnju ovog vojničkog objekta krenula je iz Glavnog štaba Austrougarske vojske K.u.K. (Kaiser und Konig - Car i Kralj), što je u Austrougarskoj bila oznaka za sve ono što je carsko, kraljevsko, odnosno državno. Ratne 1915. godine, u jeku borbi Prvog svjetskog rata, stigle su u Orahovicu prve ekipe vojnih geodeta, geologa i građevinskih stručnjaka. Obavljena su prva snimanja terena. Temeljito su ispitani svi uvjeti potrebni za izradu objekata koje mora posjedovati jedan vojni logor. Bilo je potrebno procijeniti uvjete terena za stambene objekte, u konkretnom slučaju za vojni objekt, uključujući i vježbalište, opskrbu vodom i hranom, povoljne prometne veze s Osijekom, Zagrebom i Bečom, te zadovoljiti sve logističke i druge pretpostavke koje zahtijeva suvremeni vojni logor.

I tako je posebna vojna komisija završila svoj posao u Orahovici u srpnju 1915. godine. Njihova ocjena za osnivanje vojnog logora u Orahovici bila je izrazito povoljna. Na temelju ovako povoljnog izvješća, Glavi štab Austrougarske vojske u kolovozu iste godine ustrojava Radnu grupu stručnjaka, koja je bila sastavljena od vojnih i civilnih lica. Odmah je počela izrada izvedbenog projekta koja je bila dovršena do kraja 1915. godine. Već tada projekt vojnog logora dobio je naziv “K.u.K. Militarbarackenlager in Orahovica”.

Gradnja vojnog logora počela je u veljači 1916. godine. Ratne prilike zahtijevale su užurbano izvođenje radova. Prvi projektanti su postavili osnove logora, dok je sve građevinske radove izvodila tvrtka “Stefan i Karda”. Od idejne zamisli i početka gradnje pa sve do njezinog kraja, projekt su ostvarili arhitekti R.S. Jungman i Dionizije Sunko. R.S. Jungman poznat je i po tome što je radio i druge projekte, od kojih svakako valja spomenuti i gradnju zagrebačkog hotela Esplanade. Uključenje u projekt takvih stručnjaka, govori da je logor u Orahovici imao veliku važnost, jer je povjeren priznatim arhitektima toga vremena. No, ista tvrtka nije mogla biti projektant i izvođač radova.

Bilo kako god, gradnja je dovršena u prosincu 1916. godine. Tada je započelo i prvo useljavanje vojske u objekt. Useljene su radne vojne jedinice (Arbeit trupe) koje su morale dovršavati tehničke poslove na zgradama, prometnicama, ogradi logora i vodovodu. U svom sastavu imale su mnogo raznih vozila, uglavnom zaprežnih.

Svečano otvaranje obavljeno je u proljeće 1917. godine. Otvaranju su nazočili brojni vojni i civilni predstavnici. Pored vojske i puka, na otvaranju su bili visoki vojni dužnosnici, generali i tri svećenika. Otvaranje je bilo u krugu logora pred impozantnim spomenikom u obliku obeliska.

Spomenik je bio visok oko 4,5 metara, sagrađen od armiranog betona. Na središnjem dijelu spomenika bile su dvije metalne kugle od mjedi. S prednje strane spomenik su ukrašavale dvije mramorne ploče s podacima o velikom K.u.K. Franji II. i nasljedniku Karlu.

Otvaranje suvremenog vojnog logora u Orahovici povoljno je odjeknulo u tadašnjim vojnim krugovima ne samo Monarhije nego i drugdje u Europi. Uglavnom, projekt je uspio i pogled na tako uređen prostor, sa svim njegovim sadržajima, u tako pravilnom rasporedu, zasluženo je pobrao hvalospjeve i stručnjaka i ondašnjeg puka. Lager se prostirao na području od 12,5 katastarskih jutara zemljišta, a bio je sagrađen za smještaj i izobrazbu XXIII. Dalmatinske infanterie regimente (pješačka postrojba veličine puka). Ova namjena logora bila je predviđena do završetka rata. Poslije rata predviđen je za vojni medicinski centar (Marodslager), odnosno za liječenje i oporavak vojnika.

U tom vojnom kompleksu bilo je sagrađeno ukupno 55 raznih baraka, najviše naravno vojničkih. Tako koncipirano vojno “smjestište” imalo je u svom krugu i sve druge objekte potrebne za život i funkcioniranje. Bili su tu odjeli komande sa zapovjedništvom i službeničkim kancelarijama, bolnice, skladišta, strojarnice, razne radionice, glavna straža sa zatvorima, kuhinje, barake za obuku, igraonice za razbibrigu, konjušnice... Bila su i četiri bunara, odakle se voda crpkama otpremala u vodovod za potrebe cijelog logora. U sredini logora bilo je prostrano vježbalište. Svi ti objekti smješteni u pravilnom rasporedu bili su povezani cestovnim komunikacijama. Pred svakom barakom postavljeni su lijepi travnati nasadi, a krug je obilovao zasađenim sjenatim drvećem. Sve u svemu, ovako uređen prostor sa svim svojim sadržajima obećavao je ugodan boravak vojske.

Međutim, Orahovački lager nije bio dugog vijeka. Demoliran je, opljačkan i spaljen između 26. i 27. listopada 1918. godine. Ratni prevrat izazvao je pobunu vojske. Nastalo je bezvlađe i opći metež. U uništenju i pljački objekta sudjelovali su “zeleni kadar” i domaći ljudi.

Nakon više desetljeća propadanja i nebrige, od nekad lijepo uređene i suvremene vojarne u Orahovici, ostao je danas samo neugledan zapušteni stup. No, i kao takav, podsjetnik je na i te kako značajan dio bogate orahovačke prošlosti, pa možda i ovaj tekst pomogne Orahovčanima, ali i turistima i putnicima namjernicima da bar skrenu pogled prema starom napuštenom stupu. Jer nije mala stvar biti stogodišnjak, a kad si dio povijesti jednog grada, onda si zasigurno velik i važan.