Serijal reportaža o “potkrovlju svijeta” polako se približava kraju. No, naš sugrađanin, svjetski putnik, ima još mnogo toga ispričati pa nastavljamo njegovim riječima i fotografijama pratiti što je sve vidio i doživio na svom hodočašćenju po azijskim visovima.

U ovom broju Magazina priča ide ovako:

Iako nitko od nas u grupi nije alpinist, pomisao da ćemo se iz Old Tingrija uputiti u bazni logor Mt. Everesta (Qomolangma po tibetanski, Sagarmatha po nepalski) u svima nama izaziva blagu uzbuđenost, nemir i strepnju - samo da bude vedro, da najviši vrh svijeta (8848 metara) možemo vidjeti u svoj njegovoj veličini i ljepoti.

Ustajemo u 4 sata, hladno je, izlazimo iz mračnih soba i pogled usmjeravamo prema nebu, a na njemu... sjaje zvijezde punim sjajem, bez ijednog oblačka koji bi zaklanjao njihovu ljepotu. U 5 sati moramo krenuti, tri je sata vožnje terencima do baznog logora. Vozimo se planinskim putovima okruženi tamom - samo svjetla automobila šaraju po okolici. Jutro lagano nadjačava mrak, gledajući kroz prozor vozila u polutamu suputnica primjećuje: Potok je smrznut - to nije dobro! Uokolo snijeg, gole stijene samo proviruju, pjevušim joj “Zeko i potočić” - pjesmicu koju nikada nije čula - u scenografiji iz snova!

Potpuno se razdanilo i stižemo u bazni logor, 5200 metara iznad mora, veliki ravan prostor na kojemu se parkiraju vozila, autobusi. Prvi smo, još nema drugih znatiželjnika, s desne strane nekakva gostionica, lijevo podalje nekoliko kuća, stupa, molitvene zastavice i ispred nas on - Mt. Everest!

Izlazimo iz vozila, na minus 15 stupnjeva Celizijevih, a još puše i jak vjetar, moramo pješice još dvjesto-tristo metara da bismo se uspeli na neku dvadesetmetarsku uzvisinu odakle puca pogled na prekrasnu planinu. Iako sam bio i na većim nadmorskim visinama, što se Mt. Everesta tiče, ovo je najviše dokle mi, obični smrtnici, možemo ići. Dalje mogu samo oni koji imaju umijeća, spretnosti, hrabrosti, ali i zrnce ludosti, samo oni koji se usude dotaknuti nebo.

Nakon pustopoljina Tibeta, kojima smo hodili prethodnih dana, stižemo u Shigatse (Xigaze - službeno), drugi po veličini grad Tibeta, s nekih 700.000 stanovnika, smješten oko 280 km jugozapadno od Lhase. Poprilično je to velik grad u kojemu, kao i u Lhasi, a bogme i u Pekingu, uopće nemate osjećaj prenapučenosti. Ovdje ćemo provesti dvije noći, već željni udobnosti hotela, blagodati tople vode, gradske živosti.

Posjetit ćemo Tashilhumpo, samostan utemeljen 1447. godine, od strane Gendum Drupa - prvog dalaj-lame (prva tri dalaj-lame postumno su ovjenčana tim titulama). Hram je tradicionalno sjedište Panchen-Lame, drugog najvažnijeg lame u tibetanskom budizmu. U vrijeme kineske “kulturne revolucije” teško je stradao, uništeni su mnogi kipovi te spaljeni mnogi vrijedni rukopisi, otvorene stupe koje su sadržavale relikvije od petog do devetog Panchen-Lame... Sada je on obnovljen i predstavlja vrlo lijep, skladan kompleks zgrada, hramova, stupa, dvorišta, s velikom središnjom stupom koja sadrži 102 male sobe oslikane živim bojama prizorima iz tibetanske mitologije. Prepun je budističkih hodočasnika u živopisnim tradicionalnim nošnjama, redovnika u njihovim crveno-narančasto-žutim haljama. Imate dojam da je jedina uloga redovnika - ubiranje novca od posjetitelja i hodočasnika.

U jednoj prostoriji vidio sam redovnika kako sjedi na svom mjestu u kutu, prebire po tabletu, onda ga odloži, uzme mali bubanj, malo zabubnja, uz ono aaaa, uuuu, odloži bubanj i nastavi prebirati po tabletu.

Drugi sjedi u kutu i izgovara mantru, naiđe mu lega, ispričaju se lijepo, pa nastavi s mrmljanjem.

U kutu jednog prostora tri redovnika prebrojavaju ubrani novac, na kalkulatoru zbrajaju utržak i buntove novčanica slažu po podu, svi ostali su svako malo na mobitelima. Ni “d” od duhovnosti - čista komercijala, i to naočigled svih, bez imalo uvažavanja osjećaja vjernika! Sramotno, ali očigledno da tako mogu, “stoka sitnog zuba” podnosi sve!

Shigatse noću izgleda lijepo, sve važnije zgrade, banke, hoteli diskretno su osvijetljeni, trgovine su prepune raznovrsne robe po cijenama kao i u našim dućanima, ali upitne kvalitete. Do ovog sam putovanja od svih trgovaca svijeta najmanje vjerovao arapskima, ali Kinezi su ih nadmašili za tri koplja (Kinezi su pretežito vlasnici trgovina, iako čine relativno mali postotak u udjelu stanovništva u Tibetu). Kineska vlast inače naseljava Kineze, prvenstveno u gradove Tibeta, tako da se taj udio iz dana u dan mijenja u njihovu korist.

Lhasa nas dočekuje zaogrnuta noću na 3500 metra n/v. Smještamo se u hotelu u muslimanskoj četvrti, nedaleko od Barkhor trga, na kojem je smješten hram Jokhang (Džokang), jedno od najvažnijih mjesta tibetanskog budizma.

Ne znam zašto, ali i prije ovog putovanja sama pomisao na ovaj grad budila mi je znatiželju, nadu da ću ga jednom vidjeti, prošetati se njegovim ulicama i trgovima, utopiti se u neprestanoj, nepreglednoj rijeci njegovih hodočasnika.

Budući da smo smješteni u neposrednoj blizini hrama Jokhang, svjedoci smo cjelodnevnog hodočašćenja vjernika ovom hramu koji je većini Tibetanaca najsvetiji i najvažniji hram u Tibetu. Hram je smješten na Barkhor trgu i doslovno nepregledna rijeka ljudi neprestano kruži oko njega (hodaju u krugu, odnosno u promjeru od nekih 300 metara) u smjeru kazaljki na satu izgovarajući mantre i okrećući u rukama one molitvene “mlinove” svih veličina - 10 - 20 cm do jednog metra!

Inače, hram je sagradio već spomenuti osnivač tibetanske države (kraljevstva) kada i Potalu, kao hram za svoje dvije žene (jedna - princeza iz kineske dinastije, a druga - nepalska princeza), u kojemu su one i živjele. Hram je lijep, ali se po ljepoti ne može mjeriti s Potalom koja je od njega udaljena pet minuta pješice i koja dominira okolicom budući da je smještena na brdu usred grada. Vidite je izdaleka, ali tek kad stignete na trg koji je razdvojen od nje širokom avenijom, postanete svjesni njenih impoznantnih dimenzija. Iako nisam ljubitelj monumentalnih građevina, ova me osvojila ljepotom, skladnošću, jednostavnošću u gradnji, stopljenošću s brdom na kojemu se nalazi, naprosto kao da je brdo sve vrijeme čekalo samo nju! Noću je osvijetljena veličanstvenom rasvjetom. Kada se popnete bezbrojnim stepenicama inkorporiranim u cijelu građevinu i njezin sadržaj, ne razlikuje se od već viđenih samostana ni po arhitekturi, ni po opremljenosti, ali je pogled na grad i trg nasuprot nje fascinantan. Trg je golem, u stilu trgova kineske socijalističke gradnje, s nekom erekcijom od spomenika ne znam čemu ili kome, ispred kojeg se smjenjuju kineski vojnici i koji će, vjerojatno, biti srušen kada se promijene okolnosti i vrijednosti u čiju je čast podignut.

Nikad mi nije bila jasna potreba ljudi (kroz cijelu povijest) da podižu spomenike - valjda zato da bi oni drugi, koji drugačije misle, imali što rušiti! Pjesnici su jedini kojima bi spomenike trebali podizati.

Na Barkhor trgu, u jednom boemski uređenom restoranu, uz toplu peć koja je pridonosila ugodnom ozračju restorana, s osoboljem odjevenim u tradicionalnu nošnju Tibeta, pojeo sam najbolju večeru putovanja - janjeća rebra začinjena po “slavonski”, slana i paprena, pomes frites i zelena salata - i popio piće. Sve za 90 kuna.