Nakon Nepala, u novom nastavku putopisnih iskustava našeg sugrađanina zadržat ćemo se i doslovno u potkrovlju svijeta, kako je i naslovljen ovaj serijal, odnosno na tibetskoj visoravni, čarobnom svijetu s rijetkim zrakom, ali s bezbroj prirodnih ljepota i zanimljivih ljudi, običaja i tradicije.

Priča našeg Osječanina ide ovako:

Uz cestu, na požetim rižinim poljima, uokolo sela pasu konji, goveda, ovce, koze, a na višim dijelovima jakovi. Svaka tri-četiri sela nailazite na kontrolne točke kineske policije - nekad se zadovolje samo kontrolom putovnica, a ponekad morate izići iz vozila i s putovnicama osobno ići u policijsku postaju uz cestu. Nadzorne kamere su posvuda, pa čak i na cestama, kada vozač mora usporiti i brzinom od nekih 30 km/h proći ispod njih (postavljene su na poprečne aluminijske konstrukcije ponad ceste). Vozač Tibetanac samo uz prezrivi smiješak izgovara: - Kinezi, žigovi! Ne vole ih, iako u svakom selu ima poneka kuća s istaknutom kineskom zastavom. Naravno, Kinezi ne žive u selima!

Tibet je planinska regija prosječne nadmorske visine 4000 metara, s oko tri milijuna stanovnika. Područje tradicionalnog Tibeta obuhvaća oko 2,5 milijuna četvornih kilometara. Od toga oko 1,25 milijuna (25 površina RH) pripada Indiji, koju se međutim nikada ne spominje kao uzurpatora tibetanskog teritorija, dok je oko 1,25 milijuna četvornih kilometara 1951. okupirala NR Kina. Danas u sastavu Kine Tibet ima status Autonomnog Područja Tibet. Nekada davno (od 7. do 10. stoljeća) Tibet je bio snažna kraljevina, ali poslije biva u sastavu Mongolskog i Kineskog Carstva. Naziv “Tibet”, koji se koristi u većini europskih jezika, potječe od perzijske riječi “toban” - visoravan, dok Tibetanci svoju domovinu nazivaju “Bod” - jednostavno “domovina”. Služe se tibetanskim jezikom koji je priznat kao službeni, uz kineski jezik. Pišu tibetanskim pismom koje je izvedenica indijskog. Na ovom području pod kineskom kontrolom, rekoh, živi oko tri milijuna stanovnika, od čega su oko 93 % Tibetanci, 6 % Kinezi (koji žive većinom u gradovima), a ostali čine samo oko 1 % ukupnog stanovništva.

Tibetanska religija dio je budizma poznata kao lamaizam, a prakticiranje vjere kod njih je vrlo izraženo. Tibetanci prihvaćaju budizam u vrijeme muslimanskih osvajanja sjeverne Indije, kada osvajači pustoše sve pred sobom pa se budistički redovnici sele u Tibet, gdje propovijedaju svoju vjeru u prijateljstvu s domaćim svećenicima Bona. No između različitih budističkih redova često su se javljala ogorčena neprijateljstva, i to ne zbog doktrinarnih, već, pogađate, političkih razloga, budući da su mnogi od tih redova bili usko povezani s plemićkim obiteljima i s njima dijelili političke ambicije i interese (“Žuti šeširi”, “Crveni šeširi”...) Godine 1642., uz pomoć mongolskog vladara Gu-šri-Kana, “Žuti šeširi” svladavaju svoje suparnike te ostvaruju svoju apsolutnu premoć koja traje i danas.

Mongolsko i kinesko upletanje, uz svesrdnu suradnju s lamama “Žutih šešira” (kojih je vrhovni poglavar i današnji dalaj-lama) rezultiralo je nekom vrstom kineskog pokroviteljstva nad Tibetom, koje su vjerski velikodostojnici prihvatili jer su kineski carevi do 1911. godine bili velikodušni zaštitnici tibetanskog budizma. Nakon kineske revolucije ova velikodušnost izostaje pa 1959. dolazi do velike pobune Tibetanaca, koja je u krvi ugušena, a dalaj-lama prognan.

U svakom slučaju, kada se najobičnije misli i razmišljanja o smislu i načinu života i ponašanja institucionaliziraju da bi se njima ostvarili bilo politički, bilo materijalni ciljevi (najčešće i jedno i drugo), dobivamo - religiju!

Dakle, vrhovni vjerski poglavar “Žutih šešira” u tibetanskom budizmu je dalaj-lama. Samo radi pojašnjenja: titula dalaj-lama piše se malim početnim slovima, a kao zamjena za osobno ime - velikim! Na mongolskom jeziku “dalai” znači - ocean, a “lama” je isto što i na sanskrtu - znači guru, mudrost, pa bi to značilo “ocean mudrosti”! Titulu je 1578. mongolski vladar (Altan-kan) dodijelio poglavaru samostana Drepung - najistaknutijem lami u to vrijeme. Inače, tibetanski budisti (lamaisti) vjeruju da je dalaj-lama jedna od nebrojenih inkarnacija (utjelovljenja) bodhisatve (Buda prije prosvjetljenja).

Nakon smrti jednog dalaj-lame, visoki redovnici po cijelom Tibetu kreću u potragu za dječakom kojeg će proglasiti idućom inkarnacijom dalaj-lame, a otkrivaju ga po tome što dječak “prepoznaje” predmete koji su pripadali umrlom dalaj-lami. Dijete za koje nađu da je novoutjelovljeni dalaj-lama, tada odvode u Lhasu, gdje ga do odrasle dobi poučavaju ostali lame. Potraga obično traje nekoliko godina, a izbor novog dalaj lame uvijek je bio praćen političkim unutarhijerarhijskim i izvanhijerarhijskim manipulacijama. Do sada je u borbama za vlast u vrhu tibetanskog budizma ubijeno pet dalaj-lama, a današnji dalaj-lama je 14. zaredom.

Značajnu ulogu, u biti odlučujuću u izboru dalaj-lame, ima pančen-lama - drugi najviši po redu lama u Tibetu, budući da on prepozna i potvrdi inkarnaciju dalaj-lame; u biti, nakon smrti jednog, onaj drugi prepoznaje i potvrđuje inkarnaciju onog drugog - dalaj-lama pančen-lame i obrnuto.

Sadašnji pančen-lama je 11. inkarnacija, ali tu sada nastaje zbrka. Kada je nakon smrti 10. pančen-lame dječak prepoznat od tibetanskih lama kao 11. pančen-lama - 1995. godine - dječak je “od strane nepoznatih osoba” otet i odveden u nepoznato. Kineska vlast je proglasila za 11. pančen-lamu drugog dječaka, čime je preuzela nadzor nad prepoznavanjem inkarnacije obaju najviših autoriteta tibetanskog budizma (nakon smrti današnjeg dalaj-lame njihov bi čovjek prepoznao i potvrdio inkarnaciju novog dalaj-lame)! Kako dječak - inkarnacija novog dalaj-lame, mora biti pronađen u Tibetu, sadašnji dalaj-lama udara kontru: odlučuje da se neće reinkarnirati u Tibetu! (Da sam ja kojim slučajem na njegovu mjestu, odlučio bih da neću - umrijeti, pa nek se Kinezi misle!) Doista su samo svemir i ljudska glupost bezgranični!

A posao im je preživljavanje, briga o stoci, svakodnevnim stvarima. Nigdje nisam vidio tako brižan, topao odnos prema djeci - i psima - kao ovdje! Djeluju siromašno, ali mislim da oni to nisu - u svakom pogledu. Jedne večeri, mislim da je to bilo u Nyalamu, malom gradiću, bolje reći velikom selu, prilikom obilaska mjesta u kojemu nemate što vidjeti osim pustih ulica (oko 21 sat je, hladno je - čemu lutati mjestom kada možeš sjediti uz toplu peć) zalutasmo u nekakvu lokalnu gostionicu. Izvana se ni po čemu ne razlikuje od ostalih kuća, i da nas dvije Tibetanke, koje su stajale ispred “vrata”, nisu pozvale unutra, prošli bismo kao i pokraj svake druge kuće. U mjestu je sve zatvoreno (u 22 sata se sve zatvara u cijelom Tibetu - čak i u Lhasi), vani je hladno, prolazimo kroz otvorena vrata kojih je ulaz zaštićen vrlo, vrlo debelim, teškim tradicionalnim zastorom - prljavim od mnogih ruku koje su ga pomicale ustranu, te ulazite u manji prostor s još jednim takvim zastorom i onda u neveliku, golom žaruljom osvijetljenu prostoriju niskog stropa. Prizor kao sa slika starih majstora. Na sredini zadimljene prostorije (što od dima peći u kutu, što od cigareta), uz igru svjetla i sjene na kraju podužeg stola trojica ne osobito mladih Tibetanaca kockaju za novac. Stavljaju dvije kocke u nekakvu okruglu posudu, pa je onda uz glasan povik poklapaju na nekakav kožni jastučić, otklapaju i broje točkice kockica, uz nama nerazumljive komentare. Ispred jednog - nešto mlađeg od ostale dvojice - naslagano desetak što punih što praznih konzervi piva; jedan pije sok usredotočen isključvio na igru, onaj treći ništa. Pokraj njih sjedi još jedan Tibetanac, Mongol valjda, i bez riječi, uz stalni smiješak i pivo, promatra igru. Mi se smještamo uokolo ostatka stola i potpuno se utapamo u atmosferi seoske birtije. U kutu, na tipičnoj tibetanskoj peći, domaćica kuha čaj, iz hladnjaka u predsoblju donosi pivo i smješka se. Uz peć sjedi još jedan Tibetanac s malim djetetom u krilu koje se igra najnovijim smartphoneom! Onaj s desetak piva pokušava nam objasniti pravila igre, ali uzalud - ne razumijemo se - nitko ne govori engleski, ni ovdje ni bilo gdje drugdje po Tibetu, izuzev ponekog konobara, prodavača suvenira, recepcionara u hotelu, i to samo ono najnužnije vezano uz njihov posao.

Tip nas nudi pivom, Matjaž prihvaća, toči u čašice kao one u nas za rakiju, i oba ispijaju jednu za drugom. Sad je na Matjažu da naruči pivo i tako redom. Onog “Mongola”, po gestikulacijama zaključujemo, na mobitel zove žena, zafrkavamo ga, ali on bez pogovora, uz pozdrav ustaje i odlazi (svagdje su iste - taman se čovjek nađe s društvom...). Na njegovo mjesto sjeda tek pridošli sredovječni, debeljuškasti lik u odijelu krojenom bez veze, pripit - i kretnjama naručuje nam pivo. Odbijamo, zahvaljujući, ali njemu naručujemo pivo, i odlazimo praćeni veselim mahanjem ruku novih poznanika.

Nevjerojatno koliko jedna sličica iz života može utjecati na opću sliku o ljudima nekoga kraja...