Situacija u Imunološkom zavodu, TLM-u, TESU iz Pule, MID-u iz 3. maja, Kaštelanskim staklenicima i brojnim drugim tvrtkama, daleko je od rješenja problema, a ni Vlada se baš mnogo ne angažira da bi se dubioze u takvim tvrtkama konačno riješile.

Kako sve to komentira, pitali smo Ozrena Matijaševića, predsjednika Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS)?

- Nažalost, privatizacija poduzeća od osamostaljenja Hrvatske ključno je goruće pitanje domaćeg gospodarstva. Nakon što se državne institucije nisu uspješno uhvatile u koštac s kriminalnim radnjama prilikom privatizacije poduzeća u devedesetim godinama, u novije doba svjedočimo nesposobnosti i neodlučnosti Vlade i njezinog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom da programe restrukturiranja dosljedno provede i spasi što se spasiti može.

Između ostaloga, na probleme u 3. maju, odnosno njegovim ovisnim društvima, u koja spada i MID, upozoravali smo još pred ljeto 2013., kada im nije odobren program restrukturiranja kojim bi se zadržalo većinu radnih mjesta. Kaštelanski staklenici poduzeće je s velikim proizvodnim potencijalom koje je ugušeno lošim upravljanjem i čija imovina tako gubi tržišnu vrijednost, a s druge strane, tu priliku čekaju investitori iz sjene da jeftino kupe atraktivno zemljište. Imunološki zavod eklatantan je primjer poduzeća gdje država naočigled radnika i javnosti radi suprotno svakoj ekonomskoj logici i javnom interesu. Nevjerojatno je da se ne želi restrukturirati poduzeće koje djeluje u najprofitabilnijem, farmaceutskom sektoru.

Za sve navedene primjere postoje čvrsti dokazi koji će prije ili kasnije biti procesuirani, a odgovorne osobe odgovarati. Najveći problem u tome još uvijek predstavlja nedostatak političke volje koja usporava rješavanje tih problema tamo gdje joj nije mjesto - u pravosuđu!

Prema podacima Porezne uprave, u Hrvatskoj postoji 9328 poslodavaca koji za ukupno 40.000 radnika nisu isplatili plaće tri mjeseca uzastopce. Kakvo je Vaše mišljenje o tom problemu, i što čini HURS?

- U hrvatsko gospodarstvo na čudan se način uvukla tradicija neplaćanja dospjelih obveza među gospodarskim subjektima. To je za posljedicu donijelo rekordne razine nelikvidnosti, a time i nemogućnost isplate plaća u velikom broju poduzeća. Međutim, za neisplatu plaće ne postoji nikakvo opravdanje, jer radnici ne mogu i ne smiju biti žrtve lošeg upravljanja poduzećem. Pozdravljamo nastojanja Vlade da uvede red, ali na osnovu dosadašnjih iskustava ne očekujemo da će to donijeti veliku promjenu nabolje. Bezuvjetno pokretanje stečaja, bez obzira na uzrok teškoća koje su snašle pojedino poduzeće, nije uvijek najbolje rješenje, jer se takvo poduzeće stavlja u administrativni režim iz kojeg je izrazito teško na uspješan način upravljati nastalom kriznom situacijom. Treba biti oprezan, jer svako ugašeno radno mjesto u ovo doba krize nepovratno je izgubljeno. Ponavljam, Hrvatska udruga radničkih sindikata aktivno radi na detekciji i dokumentiranju protuzakonitih radnji u poduzećima u kojima djeluju naši udruženi sindikati i takve slučaje prosljeđuje na postupanje nadležnim državnim institucijama. Vjerujemo da na taj način osiguravamo da se osobe odgovorne za gospodarski kriminal procesuiraju, a iz hrvatskog gospodarstva konačno iskorijene nezakonite i za radnike štetne prakse upravljanja poduzećima.

Zakonom o radu propisano je da su poslodavci dužni uskladiti svoje pravilnike o radu s odredbama tog zakona u roku šest mjeseci od njegovog stupanja na snagu. Budući da taj šestomjesečni rok istekao 7. veljače 2015., je li to usklađivanje riješeno, imate li o tome saznanja?

- Točno je da su do 7. veljače poslodavci morali pravilnike o radu uskladiti s novim zakonom. Ta obveza proistječe iz odredbe čl. 233. Zakona o radu, a istom odredbom i ministar je preuzeo obvezu u istome roku, dakle do 7. veljače, donijeti 19 novih pravilnika za provedbu zakona. O tome koliko je poslodavaca izvršilo svoju obvezu ne mogu precizno govoriti, informacije s terena sugeriraju da taj proces još nije svugdje okončan, no većih problema nije bilo. Sindikati su u postupak donošenja pravilnika uključeni na način da se poslodavac o donošenju tog akta s njima samo savjetuje, a nema obvezu poštivanja njihova stava, pa mi svugdje inzistiramo na kolektivnom ugovoru kao dvostranom aktu za čije je donošenje i izmjene potrebna suglasnost poslodavca i sindikata. Bilo bi pogrešno reći da nam pravilnici o radu nisu važni, no nipošto nisu prioritet. Ono što nas, međutim, brine, a odnosi se na obveze iz istoga članka Zakona o radu, jest činjenica da je ministar rada do sada donio samo tri od 18 pravilnika koje se obvezao promijeniti. Žalosno je da radnik za jedan dan zakašnjenja s tužbom može ostati uskraćen za isplatu plaće ili ostvarenje kakvog drugog prava, dok ministar za svoje rokove ne odgovara. Sad bi najbolje bilo da inspekcija počne kažnjavati poslodavce zbog propusta roka iz Vašeg pitanja.

Zašto u RH nema organiziranih generalnih štrajkova, ili bar masovnijih prosvjeda s obzirom na težak položaj i onih koji rade a ne primaju plaću, kao i onih koji su bez posla?

- Kriza traje već predugo. U njenim ranijim fazama bilo je više prosvjeda i štrajkova, to je činjenica. Međutim, to ne znači da su ljudi koji su jučer bili spremni prosvjedovati u međuvremenu postali zadovoljni stanjem. Bojim se da su izgubili nadu, a to je i žalosno, ali i opasno. Građani su iscrpljeni neuspjesima države, posebno odrazom tih neuspjeha na svoje živote. Isto tako moramo biti svjesni da zadovoljni postojećim stanjem tzv. centri moći ne priželjkuju previranja i trude se izbjeći ih. U takvom stanju, sa sviješću da se još na javnoj sceni nije pojavila snaga ili osoba koja bi ponudila rješenje ili izlaz u koji je moguće vjerovati, trenutačna apatija i izostanak organiziranog nezadovoljstva ne smiju nas čuditi. Ono što je možda važno istaknuti u ovom kontekstu jest i činjenica da su sindikati u posljednjih godinu-dvije imali značajne aktivnosti na području referenduma kojima smo bili primorani reagirati na često nespretne i za radnike pogubne odluke i zakonska rješenja vlasti. Da smo u tome bili uspješni dokazuje i Vladin prijedlog Zakona o referendumu kojim se izrazito nepovoljne zakonske uvjete za organizaciju referenduma nastoji dodatno otežati te učiniti referendum posve nedostupnim za građanske inicijative. Budući da smo u izbornoj godini, teško je očekivati skoru eskalaciju nezadovoljstva. Političari se dodvoravaju građanima i bave vlastitom egzistencijom, što sužava prostor za nepopularne poteze. Možemo očekivati nove ideološke sukobe i zaoštravanje te vrste tenzija kako bi stranke dodatno mobilizirale birače. U takvom diskursu životno važne teme za građane i gospodarstvo ne mogu doći do izražaja. O njima će se doduše pričati, no samo u izborne svrhe. (D.JERKOVIĆ)