U Hrvatskoj je svakim danom sve manje zaposlenih, prema posljednjim podacima znatno manje od 1,3 milijuna je u radnom odnosu. No, ako primaju kakvu-takvu plaću, onda su sretnici, jer ima i onih koji rade, a mjesecima nisu vidjeli ni kune.

I doista, strašno je gledati u vijestima ta izmučena lica i kuknjavu zbog neimaštine te kako uopće preživjeti. Osobama s 30 i više godina staža, pomažu, kojeg li apsurda, eventualno tek zaposlena djeca, ili pak roditelji s također mizernim mirovinama.

U državi je prema službenim brojkama oko 41.000 radnika koji svakodnevno odlaze na posao, odgovorno izvršavaju obveze, ali za svoj rad ne primaju plaću. Ima i onih koji rade u tvrtkama čiji je vlasnik država, ali prolaze isto. Iako je neisplata plaća i doprinosa kazneno dijelo, državu očito nema tko tužiti. Još je gore onima u privatnom sektoru koji vlasnika uopće niti ne vide, a slično je i s nazovimo ih stečajnim upraviteljima. Neslužbeno, neplaćenih je još i više, ali oni se zbog straha od gubitka radnih mjesta ne usuđuju u javnost sa svojim problemima i odnosom poslodavaca prema njima. Inače, vlasnici tih tvrtki, poznato je, rasipaju novac ili se kupaju u njemu, rezmeću se nekretninama, ali za zaposlenike nema pa nema.

Tako su i kakvi-takvi štrajkovi te radnički prosvjedi hrvatska svakodnevica, ali to u posljednje vrijeme uglavnom postaje nezabilježeno, a ako i jest, vrlo brzo se na radničku muku zaboravi i navikne. Javni su i glasni prosvjedi većinom u državnim poduzećima, dok je to kod privatnika rjeđe, bez obzira na to što i tamo (čast izuzecima, naravno) radnici jedva spajaju kraj s krajem čekajući zarađenu plaću.

Još nismo zaboravili primjerice radnice Kamenskog, koje su odveć dugo bile na kruhu i vodi, došao je na red Imunološki, a danas pak prosvjeduju u riječkom 3. maju, tvornici strojeva i dizalica, pulskom Uljaniku, šibenskom TLM-u, Kaštelanskim staklenicima, Rafineriji Sisak, HŽ-u, Adriji Zadar i gdje sve ne...

Pretužno je gledati ta izmučena, depresivna i beznadna lica, onih koji su svoje najbolje godine utkali u budućnost tih nekadašnjih giganata. Ali, očito malo koga to dira. U Hrvatskoj ne postoji kritična masa koja bi konačno digla glas zbog sveopćeg gaženja radničkih prava.

Vodeća stranka na vlasti, SDP, odavno se odnarodio, poglavito kada je riječ o socijalnim načelima, sindikati su umrtvljeni, većim dijelom šute i bave se sami sa sobom, a ono malo političkih strančica ili inicijativa koje tu i tamo bljesnu, poput aktualne Radničke fronte, više su okrenute ideološkom teoretiziranju, a mnogo manje stvarnim problemima na terenu. Nema značajnijeg odjeka ni kod oporbenih stranaka, ni u Hrvatskom saboru, a o Vladi da se i ne govori.

Spomenuti, upropašteni dio radničke klase, i očito samo broj, radi i zarađuje, ali plaće im se ne isplaćuju. Restrukturiranja i sličnih fraza svima je već dosta, jer nakon svih pokušaja ipak na kraju slijedi propast. Iako radnici s višegodišnjim iskustvom znaju što i kako, njih se ništa ne pita. Jer tako nekome odgovara. A taj netko, ne da ne zna što s tvornicama, kako ih privatizirati, nego ih ne zna niti prodati. Kada voda dođe do grla i vlasnicima i zaposlenicima, jednostavno prestaje briga za imovinu, u čemu nažalost prednjači država.

Stoga ne čudi što se najavljuje i novi val stečajeva pa bi već na proljeće moglo doći do prave eskalacije nezadovoljstva ispred Vlade te ispred ministarstava.

- Nije to slučajno. Na naplatu dolazi niz loših politika prijašnjih i ove Vlade jer nisu riješili uvjete da gospodarstvo prodiše. Porezna presija, nepoštovanje rokova plaćanja, nebriga države za svoja poduzeća. Sve to je rezultiralo da je sve više tvrtki opet u poteškoćama - kaže Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata.

A i posljednji podaci Porezne uprave pokazuju novi rast tvrtki i obrta koji ne isplaćuju plaću. Njihov broj je sad već veći od 10.000. Otkad od srpnja Porezna uprava svaki mjesec objavljuje “listu srama” s onim tvrtkama koje ne daju plaću, broj konstantno raste.

Inače, zadnjih godinu i pol bio je i svojevrsni predah od masovnih stečajeva i štrajkova koji neodvojivo idu uz njih. Razlog je veliki broj tvrtki koji se prijavio u predstečajne nagodbe. Neki su prošli predstečajnu nagodbu s oprostom dugova, ali opet se ne uspijevaju oporaviti. Velika većina nije uspjela niti proći predstečajnu nagodbu i njima je jedina opcija stečaj. Pravi val stečajeva tek dolazi nakon što su tisuće tvrtki kroz predstečajne nagodbe kupile nekoliko mjeseci vremena.

- To je, nažalost, realnost. Svakako da ove godine ide novi val stečajeva nakon predstečajnih nagodbi. Ali unatoč tome, u vremenima kad su nasušno potrebni bolji odnosi prema gospodarstvu i reforme, nama se serviraju prepucavanja između predsjednice i premijera, između lijevih i desnih. Sve je to cirkus koji se servira javnosti i koji moramo gledati. Kad će shvatiti da 400.000 radnika u proizvodnji ne može na svojim leđima nositi 4,5 milijuna stanovnika i servisirati cijelu glomaznu upravu - rekao je Matijašević.

Radničko nezadovoljstvo je potaknulo i to što je Vladina odredba o kaznenom gonjenju poslodavaca koji ne isplaćuju plaću ostala tek mrtvo slovo na papiru. Rijetkima se uspjelo dokazati da su imali novca, a nisu htjeli dati radnicima plaću. Bez takvog dokaza kaznene prijave koje je podizao DORH su odbačene.

A kome da se radnici obrate? Današnji hrvatski sindikati jamče uglavnom visoke plaće svojim šefovima, te organiziranje pobuna u javnom sektoru i organizaciju prvomajskih derneka. Zoran Milanović i dobar dio ministara deklariraju se pak kao reformirani liberali, pa preostaje još samo nevjerodostojni HDZ-a. U potrazi za odgovorom proći će još jako mnogo vremena, a do tada i bezbroj neisplaćenih plaća...

Što rade državne institucije i što rade sindikati koji dopuštaju da toliki radnici budu bez plaće, upitao se u srijedu i kardinal Josip Bozanić na predstavljanju zbornika “Kultura rada u Hrvatskoj”. Kardinal je, navodi se u priopćenju, podsjetio na visoku stopu nezaposlenosti, radnike koji ne primaju plaću, mladež kojoj se ne otvara nova perspektiva, te poduzeća i institucije koje propadaju. Bozanić je ocijenio kako su poboljšanju teškog stanja u društvu pozvani pridonijeti laici aktivni u Crkvi. U tom procesu, smatra kardinal, prvi potez ne povlači kler, jer je on zadužen za poučavanje i produbljivanje socijalnog nauka Crkve, već laici koji će potaknuti nove inicijative. “Neka predstavljanje zbornika bude znak u kretanju nabolje u našem hrvatskom društvu jer situacija vapi i zove”, rekao je Bozanić.