U Baranju su došli prije tristotinjak i više godina, većinom iz Rumunjske. Nastanili su se po baranjskim šumama i izrađivali drvene predmete, a nakon toga počeli su "graditi" kuće u dijelu naselja Bolman, tko zna iz kojih razloga kasnije prozvanim - Pariz.

Tijekom proteklog stoljeća nastanjuju se u Belom Manastiru, Dardi i Torjancima, gdje i sada žive. Romi. Sada se može reći - baranjski Romi. Ima ih, dakako, gotovo u svakom baranjskom selu, ali u spomenutima su čitava romska naselja. Kažu da ih je na području između Dunava, Drave i Mađarske nešto više od 2500, dok službeni podaci s posljednjeg popisa stanovništva govore drugačije. U Baranji ih je, naime, 2011. godine popisano 1341. No, jedan od njihovih baranjskih lidera, Duško Kostić, predsjednik belomanastirske Udruge romskog prijateljstva Luna, ponosan je na ovu brojku. Zašto, pitali smo ga, kada ih je sigurno gotovo dvostruko više.

- Desetak godina prije, tijekom popisa 2001. godine, Romima se izjasnilo svega 592 ljudi. Sada je ova brojka znatno veća. Mislim da su Dekada Roma i Nacionalni program učinili svoje - kaže Kostić, poznatiji kao Dule, objašnjavajući kako nije riječ o novoj seobi naroda, nego su se konačno prestali bojati deklarirati kao Romi.

Sukladno tome, promijenila se i brojčana situacija po općinama i jedinom baranjskom gradu. Dvostruko više Roma nego 2001. godine je u Belom Manastiru, gdje ih je službeno 301, dok se utrostručio službeni broj Roma u općini Darda. Tamo ih je, najviše u darđanskom naselju “preko pruge”, u ovom trenutku 650. Po stotinjak Roma živi u općinama Jagodnjak i Petlovac, što je, statistički gledano, također popriličan porast, a rast romske populacije zabilježen je i u ostalim baranjskim općinama, izuzev Čeminca, gdje se nitko od tamošnjeg stanovništva nije izjasnio Romom. Prisjeća se Dule da su ga svojevremeno neki predstavnici romske nacionalne manjine pitali moraju li mijenjati putovnice ako kažu da su Romi, što govori samo za sebe.

Neinformiranost romske populacije pripisuje velikoj stopi neobrazovanosti, što se sada, polako ali sigurno, mijenja, zahvaljujući aktivnom radu udruga i edukaciji. Veliku ulogu u tome odigrala je upravo njegova Luna, jedna od aktivnijih baranjskih udruga, koja iza sebe ima čitav niz međunarodnih i domaćih projekata. Spomenimo samo, primjerice, Knjižnicu alata. Riječ je o projektu Alati za pomoć pri zapošljavanju, koji su zajednički provodili Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, u partnerstvu s Gradom Belim Manastirom i - Lunom. Za provedbu projekta osigurano je 105.000 eura iz programa IPA 2007, te 20.000 eura koje je donirala Šoroševa fundacija. U sklopu projekta zaživjela je prva hrvatska Knjižnica alata u kojoj se može posuditi više od 250 vrsta alata...

Kada je riječ o Duletu, dodajmo još kako je postao prvi hrvatski student (sada je već diplomirao na osječkom Učiteljskom fakultetu), nositelj Mirovne nagrade za izgradnju mira. Kako bi cijela stvar bila zanimljivija i značajnija, valja istaknuti da je i među rijetkim Europljanima nositeljima ovog vrijednog priznanja. Svečanost je prije nekoliko godina priređena u Parizu (onom u Francuskoj), a za nagradu je dobio 50.000 kuna i, što mu je još važnije, certifikat koji pridonosi njegovom daljnjem radu na, kako voli reći, mijenjanju stereotipa o Romima, kao čergaško-nomadskom narodu koji voli sve drugo samo ne raditi.

A da je tome tako, dobro ne baš u potpunosti, ali bar djelomice, svjedoči i nedavna promocija prvog romskog sveska u Baranji, Romi u Baranji, autorice Ane-Marije Posavec. Nakladnik je Udruga baranjskih Roma Beli Manastir, na čijem je čelu Stevan Mihajlović, ujedno politički angažiran kao predstavnik romske nacionalne manjine u gradu.

Ponosni su baranjski, posebice darđanski Romi i na svoje estradne zvijezde - Daria i Nedeljka, mnogo poznatije kao Baba Štrumf i DJ Buza, članove hip-hop banda Euro Black Nation. Žive u darđanskim Barakama, a do prošle godine, kada smo s njima razgovarali - slava im nije lupila u glavu. Počeli su se baviti glazbom prije petnaestak godina, kada su još plesali u mjesnom romskom KUD-u. Zaludio ih je rap i hip-hop. Hodali su Dardom s kasetofonom na ramenu, zaustavljali se na ulici i repali, rekli su nam, naglašavajući kako su slušali Bolesnu braću, 50 Centa, te mnoge druge s domaće i inozemne scene. Obojica sami pišu tekstove - o naselju, socijali, osjećaju kada ti isključe struju, o “ženskama”, ljubavi i tko zna čemu sve ne. Sve je krenulo kada su se upoznali s Darkom Pecotićem, a ostalo je - povijest.

No, pričajmo malo o baranjskim Romima kakvih je većina, nezaposlenim, željnim provoda i pjesme. Dovoljno je otići u neko od četiri belomanastirska romska naselja, prmjerice Palaču (za koju nitko ne zna otkuda joj naziv), ono na kraju Pančićeve ulice, te naselja u, gle čuda, Zagrebačkoj ulici, ili u naselje neobičnog naziva, "U rupi". Zatekli smo svojevremeno, zaputivši se u taj dio jedinog baranjskog grada, Đusu Bogdan, rođenu 1959. godine, “šesnaestog u decembru”. Na upit od čega živi, uzvraća protupitanjem - A šta mislite od čega? Odmah i odgovora kako joj je jedini izvor prihoda - socijalka.

- Normalno je da živimo od socijalke. Kad' idemo u sezonu, socijalku nam skidaju ako zaradimo nešto više. A socijalka je, kak'a je da je, uvek - priča, dodajući kako ponekad ode u nadnicu, pa su od tako zarađenog novca uspjeli obnoviti ruševnu kućicu, gdje živi sa suprugom, sinom i unukom.

Rekla nam je tada kako se pate sa zdravljem, posebno suprug, koji odlazi na dijalizu. Sin joj, pak, ima problema na bubrezima, šum srca i dva spojena kanala, dok unuka “boluje od epilespije”. Priče njezinih susjeda gotovo da su iste. Svi se žale na iste probleme, nedostatak novca prije svega, premda im socijalnu i “krvnu” sliku u posljednje vrijeme popravljaju javni radovi.

Priča o baranjskim Romima ne bi bila potpuna kada ne bi podsjetili na Romski bal u Dardi, manifestaciju na kojoj se bira romski knez i Miss Romkinja. E, to treba vidjeti. Bal je uvijek na pravoslavno Petrovo, kada od ranog poslijepodneva Dardom odzvanjaju ritmovi romske glazbe, a premda “umorni” od prethodnog dana, u veliki šator postavljen u romskom naselju, počinju pristizati dotjerani sudionici bala. Večernje haljine, štiklice, šeširići i make-up krase većinu pripadnica ljepšeg spola. “Aklimatizacija” nikada ne traje dugo. Iz povećih zvučnika ore se ciganske tužbalice, popraćene zvukom električne violine, koja jednostavno para uši.

Još pamtimo onu “Od kad sam se rodio, sreće nisam imao”, koja je uvijek signal za početak. Za nekoliko sekundi cijeli se šator diže na noge, ruke su visoko uzdignute, konobari imaju sve više posla, a na mig organizatora pjevač u pjesmu ubacuje novi tekst - “ti si moja sudbina, stigla nam je janjetina”. I tako do sitnih jutarnjih sati. Sve u svemu, tragikomičan je život baranjskih Roma, uvijek spremnih na "plač i pjesmu", bilo da je riječ o naselju "U rupi", Palači, darđanskim Barakama i Zlatnici, ali i onim nešto, uvjetno rečeno kultiviranijim, u Bolmanu i Novom Bolmanu. Život od danas do sutra, osnovni im je moto, bez obzira na sve nedaće za koje nekada i nisu krivi. Ostavimo ih sa svojim problemima i mislima kako će sutra biti bolje, iako u to ni sami ne vjeruju.