Aktualni društveno-politički trenutak Hrvatske bremenit je problemima. Dodamo li tome i loše gospodarsko stanje, nezaposlenost i sveopći pad standarda građana, porast broja siromašnih i onih koji u očajnoj situaciji nemaju ni za kruh a kamoli za otplatu kredita i plaćanje režija, stanje je doista krajnje zabrinjavajuće.

O tim i drugim temama razgovarali smo s uglednim hrvatskim teologom, prof. dr. Josipom Grbcem, redovitim profesorom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - Teologija u Rijeci.

Hrvatska je izabrala prvu predsjednicu države, Kolindu Grabar Kitarović. Kakvo je Vaše mišljenje, i s obzirom na predizobrna obećanja, na govor na inauguraciji, ali i na ulogu koja treba odigrati vezano uz ovlasti koje ima?

- Iz iskustva znamo da su predizborna obećanja usredotočena na izbornu pobjedu, a to znači da uglavnom nisu posve realna i da je utopistički očekivati kako će biti ispunjena u kratkom vremenu. Međutim, to u ovom trenutku, kada se radilo o nedavnim predsjedničkim izborima, i nije prioritetno pitanje. Ljudi su to znali, imajući u vidu i skučene mogućnosti koje predsjednik Hrvatske ima kada se radi o konkretnim životnim pitanjima ljudi. Ovaj put radilo se o nečemu puno važnijem. Naime, radilo se o izboru smjera kojom bi trebala ići Hrvatska država i njezina politika. Posljednjih 15-ak godina ljudi u Hrvatskoj nisu imali dojam da je vodećim ljudima hrvatske politike zaista stalo do Hrvatske i njezinih ljudi. Od predsjednika države nadolje vladala je potpuna “strankomanija”, gdje je sve bilo podređeno uskim stranačkim interesima. S druge strane, uporno su se na površinu gurala ideološka i svjetonazorska pitanja s ciljem zamagljivanja nesposobnosti većine hrvatskih političara za rješavanje gorućih životnih pitanja hrvatskih građana. S izborom nove predsjednice Hrvatskom je prohujao novi duh, dašak domoljublja. Letvica moralne, a ne samo stručne, sposobnosti hrvatskog političara dignuta je na višu razinu. Ljudi su osjetili da nova predsjednica voli Hrvatsku i svoj narod. Zato će joj i oprostiti ako neka predizborna obećanja ne uspije ispuniti. Ne bi joj oprostili ako bi se spustila u žabokrečinu dosadašnje demagoške i jednoumne hrvatske politike, kojoj prvotni cilj očito nije bio i još uvijek nije dobrobit hrvatskih ljudi. Jedan cilj predsjednica je već ispunila: omogućila je da ponovno osjetimo jedinstvo i zajedništvo u težnji za rješavanjem gorućih pitanja. Odjednom su razni demagozi i prodavači magle, jednostavno, zašutjeli. Već samo zbog toga valja čestitati novoj predsjednici.

Kako ocjenjujete aktualno stanje u Hrvatskoj, kako ono političko tako i gosopodarsko? Naime, ušli smo u EU, no i dalje smo pod udarom krize, nezaposlenost je velika, reforme i oporavak izostaju, ljudi su sve siromašniji i sve teže žive, dok Vlada i oporba, napose SDP i HDZ, uglavnom vode ideološki rat...?

- Pametne politike u teškim vremenima u središte pozornosti stavljaju ono bitno. Danas je to u Hrvatskoj gospodarski oporavak i život, pogotovo najugroženijih kategorija građana. To su dva pitanja koja nam EU neće riješiti. Čudno je kako su mnogi vodeći političari u Hrvatskoj ulazak u EU shvatili kao nekakav čarobni štapić koji bi nam automatski trebao riješiti gotovo sve probleme. Pokazalo se, a trebali smo to znati, da EU ne daje novac naslijepo. Daje novac za pametne projekte. Mi još uvijek muku mučimo s dostavom Bruxellesu pametnih i razvojnih projekata koji mogu pridonijeti razvoju zemlje. Trebalo je najsposobnije ljude u Hrvatskoj, još davno prije ulaska u EU, zadužiti za stvaranje projekata koji će Europi biti zanimljivi. To je trebao biti prioritet hrvatske politike, kao što je to učinila Poljska. Kod nas je glavni teret povlačenja sredstava iz fondova EU-a prepušten lokalnim zajednicama, kojima je trebalo puno vremena da osposobe ljude koji će te projekte stvarati. Izgubili smo dragocjeno vrijeme. Državna je vlast, naprotiv, jednostavno, popunjavala rupe u proračunu prodajom državne imovine i pokušajima monetizacije svega. Zato ulazak Hrvatske u EU nije postigao značajne rezultate. Kolika smo mala seoska gospodarstva uništili pod izgovorom da to od nas očekuje EU. Koliki su mali obrtnici doživjeli istu sudbinu. EU nam je postao izgovor za bezbrojne promašaje. Svaka reforma i svaki oporavak polaze od stručnih i moralno ispravnih političara. Te dvije poluge već dugo nedostaju u Hrvatskoj. Tako nije čudno da aktualni premijer sustavno izbjegava svaku stručnu raspravu o gospodarskim i sličnim pitanjima te uvijek pozornost skreće na ideološka i osobna pitanja. Možda će se stanje donekle promijeniti tzv. preferencijalnim glasovanjem. Naime, krajnje je vrijeme da se pitanjima siromaštva, nezaposlenosti, gladi pozabave ljudi neopterećeni ideološkim podjelama, stranačkim interesima i smjernicama raznih lobija koji danas vladaju u Hrvatskoj. Stanje je toliko dramatično da nije isključeno kako bi u ovom trenutku bilo važno stvoriti određeni konsenzus i možda povjeriti vođenje države “vladi stručnjaka”, neovisno o tome kojoj stranci pripadaju. Ako smo to mogli tijekom Domovinskog rata, a primjere imamo i iz drugih država, ne vidim zašto to ne bi bilo moguće danas. Naravno, uvjet za sve je da se svatko odrekne vlastitih privilegija u ime općeg dobra. No sumnjam da u Hrvatskoj imamo tako pametne i domoljubne političare. I u tom smislu valja pozitivno gledati na novu hrvatsku predsjednicu i njezin nastupni govor. Jedinstvo na koje ona poziva mora imati osovinu oko koje se stvara, a to je demokratizacija i gospodarski oporavak Hrvatske.

U kontekstu takvog, nimalo optimističnog stanja gomilaju se i etičke dvojbe hrvatskog društva, odnosno čini se kako se zapostavljaju temeljne socijalne, moralne i kršćanske vrijednosti?

- Kada govorimo o potrebi uvažavanja nekih vrijednosti u Hrvatskoj, moramo imati na umu da se radi o općeljudskim vrijednostima. Ako ih nazivamo “kršćanskim vrijednostima”, to ne znači da su to vrijednosti koje bi bile obvezujuće samo za kršćane. Kršćanstvo u biti nema neke svoje isključive vrijednosti kada se radi o suživotu ljudi. One vrijednosti koje bi trebale biti usađene u djecu već u predškolskoj i školskoj dobi, ili koje bi trebale krasiti nekog političara ili gospodarstvenika, vrijednosti su koje se vežu uz ljudsku narav, a ne uz vjeru ili vjersku pripadnost. To valja naglasiti zato što se u hrvatskom društvu uporno stvara dojam kao da su neke vrijednosti, kao što su zaštita života, obitelji ili braka, “tipično” kršćanske vrijednosti. Krist svojim naukom nije donio ni jednu isključivo kršćansku normu. Sama druga ploča Deset Božjih zapovijedi, koje Jahve daje Mojsiju, nije kršćanska specifičnost. I prije toga ljudi su znali da ne smiju krasti, ubijati, lagati. Bog samo potvrđuje da ono što osjećamo da je dobro ili zlo po samoj svojoj ljudskoj naravi, to je zapravo Njegov zakon. Ne radi se o sporednim vrijednostima, jer sam ljudski suživot ovisi o promociji i življenju tih vrijednosti. Kako inače stvoriti pravednu socijalnu državu, ako ljudsko dostojanstvo ne smatramo apsolutno obvezatnim? Kako primjereno vrjednovati ljudski život, ako to vrjednovanje uvjetujemo raznim političkim ili kulturološkim čimbenicima? Radi se o općeljudskim vrijednostima koje priječe da se naš suživot ne svede na onaj koji vlada u zoološkom vrtu. Kršćanska poruka u tom smislu samo radikalizira već postojeće norme i vrijednosti. Ako svi moramo oprostiti onih “zakonskih” sedam puta, kršćanin mora oprostiti uvijek. Ako svi štitimo ljudski život uz određene uvjete, kršćanin ga štiti bezuvjetno. Za kršćanina nema gornje granice činjenja dobra. Zato upravo kršćani, koje se danas i u Hrvatskoj omalovažava, mogu biti predvodnici rađanja zdravog društva. Tragično je ako neki ateist ili agnostik takvom činjenu dobra postavlja granice, osobne ili zakonske. Vrijednosti solidarnosti, poštenja, tolerancije jesu vrijednosti vezane uz evanđeosku poruku, ali obvezuju svakoga savjesnog čovjeka. Na taj način valja vrijednosti usađivati u djecu i mlade. Nažalost, mi smo u Hrvatskoj imali ministra obrazovanja kojemu je glavni cilj bio promocija gender ideologije i učenje djece kako će prakticirati spolnost već od najranije dobi. A učenje o vrijednostima gurnuto je na marginu obrazovnih sadržaja.

Puno je priče oko uloge obitelji u hrvatskom društvu, između ostalog i u kontekstu Obiteljskog zakona, koji je srušio Ustavni sud, za što je odgovorna aktualna vlada, koja ga je takvog donijela. Kako to komentirate?

- U Hrvatskoj vlada sindrom prepotentnosti. Svaki političar misli da je, time što obnaša neku dužnost, svemoćan i sveznajući. Kao što smo donijeli program odgoja u školama bez mišljenja roditelja, tako je donesen i Zakon o obitelji, bez pravog stručnog mentorstva. Drugim riječima, bili su prisutni politički podobni mentori. Ne ulazeći u pojedinačne nedostatke zakona koji je Ustavni sud srušio, sigurno je da se u Hrvatskoj nedovoljno promiče i štiti obitelj. Počevši od njezine definicije. Prije više godina, kada se radila hrvatska Nacionalna obiteljska politika, predstavnici Crkve bili su jedini koji su se zalagali za jasno definiranje onoga što obitelj jest. Sada vidimo rezultate takve nedorečenosti. Pitanje je hoće li odluka Ustavnog suda potaknuti na nekakve drukčije i demokratskije načine donošenja tako ključnih zakona. Šteta što u Hrvatskoj ne postoji praksa kao u drugim europskim zemljama, gdje ministri podnose ostavke i zbog puno blažih prijestupa. Ako sociološki podaci govore o hrvatskom demografskom slomu, onda sama ta činjenica govori u prilog tome da bi obitelj s djecom trebala biti “zjenica u oku” hrvatske politike. Bar onoliko koliko su to razne homoseksualne udruge.