Ugledni hrvatski ekonomski stručnjak, prof. dr. Tihomir Domazet, priznat i u svijetu, nedavno je u Osijeku predstavio knjigu “Ekonomika rasta i pune zaposlenosti u Hrvatskoj”, u kojoj nudi izlaz iz krize, kroz ekonomski model, sustavno i konzistentno teorijski utemeljen i praktično izvediv.

Koji su zapravo glavni uzroci ekonomske krize u Hrvatskoj?

- Prije svega to su neprimjeren prijelaz na novi društveno-ekonomski sustav (tzv. tajkunska privatizacija), neodgovarajuća ekonomska politika, prelijevanje svjetske krize, korupcija i neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici. Međutim, ni jedna vlada dosad nije definirala uzroke krize, a to je također jedan od razloga što kriza još traje. Drugi je uzrok sve izraženiji problem ekonomske i društvene nejednakosti, ali ne samo u distribuciji dohotka, nego i u (re)distribuciji državne imovine, velikoj nezaposlenosti, osobito nezaposlenosti mladih, kao i daljnjem rastu društvene nejednakosti koji se ogleda u velikom broju građana koji imaju blokirane bankovne račune, nezaštićenim radnicima koji ne primaju plaće, velikom broju umirovljenika s vrlo niskom mirovinom, a mirovinski je sustav u kolapsu (samo 55 posto izdataka za mirovine pokrivaju doprinosi). Znatan dio stanovništva ostao je nezaštićen, što sustav ne smije dopustiti. Treći je razlog gospodarstvo, realni sektor i njegov utjecaj na dugo trajanje krize. Polazište je bilo da će privatno vlasništvo osigurati rast i blagostanje. To je bilo pogrešno, što potvrđuju podatci da je razina BDP-a i zaposlenosti danas niža nego prije tranzicije. Istovremeno, novi vlasnici do sada su uglavnom bili usmjereni na koncentraciju kapitala, odnosno na stjecanje imovine, a ne na stvaranje profita.

Vidite li uopće izlaz iz ove preduge krize i koje bi mjere trebalo provesti?

- Cilj je sadašnje ekonomske politike fiskalni deficit i stabilnost cijena, a ne rast i zaposlenost. Dosadašnja fiskalna i monetarna politika (2004. - 2014.), ocjenjuje se, bila je neelastična, a tijekom krize (2009. - 2014.) uglavnom je djelovala prorecesijski - proračunski prihodi kreću se 41 posto BDP-a, a izdatci 45 posto BDP-a, s vrlo malim odstupanjima od tih prosjeka, a kao posljedica ekonomskog pada raste državni dug. Zaduživanje nije u funkciji rasta i zaposlenosti, monetarna politika djeluje prorecesijski, a Hrvatska primjenjuje puzajući (engl. crowl) tečaj. Dugogodišnji pad BDP-a i zaposlenosti posljedica je navedene ekonomske politike. Zastrašujuće je da je BDP 2014. godine 7,7 posto realno niži u odnosu na BDP iz 1986. godine, i nikada se u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske nije dogodilo da u četvrt stoljeća nije bilo rasta. Navedeno je dovoljno da se napusti postojeća ekonomska politika, uostalom ako bi od 2016. rast iznosio 1,5 posto godišnje, tek bi 2025. BDP bio na razini prije krize. Potrebno je postaviti cilj da Hrvatska do 2025. godine dostigne razvijenost 75 posto (sada iznosi oko 60 posto) prosjeka EU-a mjereno BDP po stanovniku, što podrazumijeva da Hrvatska ima rast 2,3 poena brži od EU-a, a ako se tome doda očekivani rast EU-a 1,5 posto i 1,5 posto rasta za rješavanje zaposlenosti i strukturnih problema, dobije se ukupan prosječni godišnji rast 5,4 posto. To postojeća ekonomska politika ne može postići, ali može novi ekonomski sustav i ekonomska politika, te ostalo dano u modelu koji se naziva Ekonomika rasta i pune zaposlenosti u Hrvatskoj. Iznijet ću samo dva segmenta. Prvi je rast, koji se temelji na novom pristupu ekonomske politike - da je agregatna potražnja uvijek veća od agregatne ponude, čime se pokazuje sposobnost kreiranja potrošnje. To je dakle polazna osnova fiskalne i monetarne politike. Osobna potrošnja najpouzdaniji je izvor agregatne (i efektivne) potražnje koja omogućuje rast. Dakle, potrebno je većom produktivnošću na makro i mikrorazini omogućiti veći dohodak zaposlenih i time kreirati izvor rasta. Drugi segment su investicije, koje su se dosad financirale inozemnim zaduživanjem. Ukupno inozemno zaduženje Hrvatske od 1995. do 2014. iznosi 1135,4 milijardi kuna, a BDP iz 2014. je realno niži od ostvarenog 2005. godine. Dakle, investicije nisu bile u funkciji rasta ni zapošljavanja. Sada je prisutno deinvestiranje, jer neto ili nove investicije ne pokrivaju ni amortizaciju. U takvoj situaciji investicije postaju problem, treba ih sustavno povećati, a “privlačenje inozemnih investitora” treba biti dodatno rješenje. Neiskorišteni kapaciteti i nezaposleni, pa čak oni koji primaju simboličnu socijalnu pomoć ili malu mirovinu, a žele i mogu raditi, jest realna mogućnost da se kreditnom ekspanzijom proizvodnja i investicije značajno povećaju, gdje ekspanzija automatski smanjuje troškove i povećava potrošnju. Tu je posebna uloga države i HBOR-a (Hrvatska banka za obnovu i razvitak), jer banke u Hrvatskoj, koje su sada superlikvidne (imaju raspoloživi kapital skoro preko 1 mlrd. eura) ne financiraju domaću proizvodnju.

Gdje je onda rješenje? Strukturne reforme, odnosno bolni rezovi, neprestano izostaju...

- U javnosti se često čuju neki pojmovi kao što su “duboke reforme”, “bolni rezovi”, bez nekog objašnjenja, no u ekonomici ti pojmovi ne znače mnogo. Umjesto isticanja zahtjeva za reformama, bez navođenja sadržaja, Ekonomika rasta i pune zaposlenosti u Hrvatskoj daje novi ekonomski okvir, što je prethodno dijelom objašnjeno, a što se najčešće naziva - ekonomska politika. U Hrvatskoj je bitan problem neefikasna i slaba država, što je prepreka rastu, a neefikasnost državne potrošnje ima korijene ponajprije u korupciji, nedefiniranim vlasničkim pravima te netransparentnosti javnih politika. Preduvjet za otklanjenje nedostataka je povećati učinkovitost i kompetenciju javne uprave te potom ulagati u obrazovanje, zdravstvo i fizičku infrastrukturu. Nadalje, u Hrvatskoj ima 20 županija i Grad Zagreb, 127 gradova i 429 općina. To je dio našeg političkog sustava, no zajedničko je obilježje da je lokalna vlast neefikasna.

Koju ulogu ima znanje u tom procesu?

- Znanje je najvažniji faktor rasta i ono je odavno dobilo primarno mjesto u razvoju. Ovdje je posebna pažnja poklonjena izgradnji novog ekonomskog modela, koji mora biti efikasan i održiv. Nažalost, postojeći su uvjeti vrlo nepovoljni, međutim, to je još veći izazov za kreiranje novog sustava. Procjene ukazuju da za zapošljavanje populacije koja dolazi iz obrazovnog sustava i osiguranje naknada za radnike koji ispadaju iz radnog procesa zbog tehnoloških unapređenja, rast BDP-a treba biti kod nas oko 2-5 do 3 posto prosječno godišnje. Znanje, odnosno inovacije, istraživanje i razvoj, nova tehnologija, nove institucije, obrazovanje, obrazovani i vješti pojedinci, ključni su element novog modela razvoja. Novi pristup temelji se na procjeni da će rastu BDP-a kapital pridonositi oko 50 posto, rad oko 25 posto, a znanje oko 25 posto, a danas je taj odnos 92:8:0. Inače, hrvatsko gospodarstvo i društvo treba snažno razvijati domaće znanje, jer preuzimanje ekonomskog modela neke uspješne zemlje ne znači uspjeh u Hrvatskoj. Isto tako ne treba očekivati da će Europska unija riješiti ekonomske probleme Hrvatske. Budući da je EU još u krizi (BDP još nije dostigao razinu prije početka krize), očekuje se da će Unija pozdraviti ako neka članica oblikuje model uspješne ekonomske politike.

Ima li nekih pomaka naprijed u ekonomskoj politici Hrvatske od završetka pisanja vaše knjige do danas?

- Knjiga Ekonomika rasta i pune zaposlenosti u Hrvatskoj je objavljena prije dva mjeseca, no samo je koincidencija da je Vlada donijela neke mjere (slučaj švicarski franak, pomoć stanovništu s finacijskim poteškoćama i još neke), koje javnost podržava. Međutim, očito je, ponavljam, da Hrvatska treba drukčiju ekonomsku politiku i ekonomski sustav.

Što podrazumijevate pod pojmom pune zaposlenosti i kako do nje doći?

- Keynes je punu zaposlenost vezao uz nacionalnu razinu dohotka, tako što puna zaposlenost nastaje na razini proizvodnje, kada svi koji žele mogu raditi uz određenu plaću. Slijedom toga, održavanje pune zaposlenosti zahtijeva određenu državnu politiku za održavanje razine agregatne potražnje, koja je dovoljna da se postigne razina proizvodnje, tako da sav raspoloživi rad bude u funkciji. A to čini država putem javnih investicija i djelovanjem fiskalnih multiplikatora na ekonomski rast i zaposlenost. Na ovaj način tvrtke zapošljavaju rad u količini koji im je potreban za proizvodnju koju mogu prodati, a to znači da očekivanja i odluke poslovnih poduzetnika o zapošljavanju određuju točku efektivne potražnje. Ekonomika rasta i pune zaposlenosti u Hrvatskoj je konzistentan sustav teorije i empirije, odnosno ekonomske politike kojoj je cilj rast i zaposlenost. To je ekonomski model koji se temelji na post-kejnezijanskoj ekonomskoj školi mišljenja i na modernoj monetarnoj teoriji. Pojednostavljeno, puna zaposlenost podrazumijeva omogućivanje rada svima koji žele, hoće i mogu raditi.

Uzevši u obzir sve faktore, koja je onda glavna uloga države u poticanju ekonomskog rasta?

- Država ima osobito važnu ulogu u poticanju i ekonomskog rasta i zaposlenosti. Sve zemlje, koje su imale visoke stope ekonomskog rasta i visoku zaposlenost, imale su sposobnu, efikasnu i predanu državu, odnosno vladu koja je u mogućnosti pretvoriti javni sektor u servis građanima i poduzetnicima. Napušta se dosadašnji pristup da država vodi svoje javne financije gotovo na isti način kao i kućanstva ili poduzeća. Hitne mjere uključuju doista hitne poteze za zaustavljanje negativnih trendova. Dakle, treba hitno gospodarstvu osigurati likvidnosti i poticaj za proizvodnju i da stanovništvo poveća svoj dohodak, što sveukupno odjednom stvara veću potrošnju kao osnovu za novi rast. Inače, često kod nas kruži mišljenje da je Hrvatska mala zemlja te da nije moguće konkurentnošću i znanjem ostvarivati razvoj. To je pogrešno i ne temelji se na znanju. Treba znati da su Finska, Švedska, Norveška, Danska te Švicarska, brojem stanovnika kao Hrvatska ili nešto veće. No one pripadaju među 15 najuspješnijih zemalja svijeta, ali kod njih gotovo nema korupcije, vrlo je visoka inovativnost, odnosno znanje u industriji, tako da imaju proizvode koji su najpoznatiji na svijetu.