U drugom nastavku svoga višetjednoga hodočašćenja po Nepalu naš sugrađanin, osječki svjetski putnik, riječima i slikama detaljnije predstavlja glavni grad Kathmandu sa svim njegovim neobičnostima i senzacijama koje svakog zapadnjaka koji se u njemu nađe ostavljaju u čudu.

Nakon dva-tri sata utrošena na razgledavanje trga Durbar, upućujemo se do poprilično udaljenog Monkey Hilla pješice kroz ulice i uličice Kathmandua. Usput, kod uličnih prodavača hrane kušamo mo-mo, jelo poprilično začinjeno, ljuto - valjušci od tijesta punjenog ili s malo mesa ili s malo povrća (vegetable mo-mo), kuhanog na pari ili prženog na ulju. Dostupno je u gotovo svim restoranima te predstavlja siguran odabir iz bogate ponude jela po cijeni od 40-ak kuna po porciji, koja sadrži 10-ak valjušaka oblika polumjeseca veličine 5-6 cm.

Kao siguran odabir jela je i meat ili vegetarian chowmain, tjestenina s mesom ili povrćem po istoj cijeni, kao i špageti. Sve ostalo je stvar sreće - nikad nije ono što očekujete! Tako sam jednom naručio juhu od rajčica s jajima očekujući juhu od rajčica s jajima - kad tamo moja se juha razlikovala od vegetable soup samo po nekoliko komadića na kocke isjeckane rajčice kuhane u tekućini s krumpirima, zeljem i tko zna čim još. Jedan put sam pogodio i s cheese bolls - kuglicama sira prženim u ulju i serviranim uz ljuti umak. Jelo je bilo izvrsno, a koštalo je 50-ak kuna!

U drugom restoranu, čitajući jelovnik, suputnici mi skreću pozornost na tomato soup. Ne, hvala, drugi je naručuje - ja ne - kad ono prava pravcata domaća juha od rajčice!

Dakle, pješice kroz ulice i uličice Kathmandua stižemo do Monkey Hilla (Swayambhunath), vjerojatno najsvetijeg mjesta budističkih hodočasnika. Za Tibetance (koji su se u Nepal naselili kao izbjeglice nakon okupacije Tibeta od NR Kine 1959.) i sljedbenike tibetanskog budizma ovo je drugo mjesto po važnosti, odmah iza Boudanatha, o kojemu će nešto kasnije biti riječi, a također se nalazi u Kathmanduu.

Do vrha brda vodi 365 što strmih što manje strmih stepenica, uz koje zaigrano skakuće majmun (svet za budiste) žicajući hranu od turista i hodočasnika. Suputnica jednome pruža bananu otkinutu iz bunta, on brzinom munje otima cijeli bunt i zadovoljno se udalji ne dijeleći svoj plijen s kompićima. Pitomi su i može im se prići nadohvat ruke, fotografirati ih. Uspon je vrlo naporan, osobito nama koji od polaska na putovanje nismo otpočinuli, iako se penjete stepenicama okruženim drvećem i uredno uređenom travom, prodavačima suvenira... Na vrhu brda (kada platite ulaz od dva dolara) nalazi se vrlo lijepa stupa (pagoda) s Budinim očima na vrhu, koje vas gledaju sa sve četiri strane svijeta i pozorno prate jeste li platili ulaznicu - svaka stupa ima devet dijelova, a svaki dio simbolizira ponešto iz budističke religije - od dolje prema gore:

1. BUDINA PALAČA: Mandala oko koje vjernici kruže u smjeru kazaljke na satu.

2. KUPOLA: Simbol svemira i vaza “velikog blaga”.

3. DVA OKA: Simbol mudrosti.

4. HARNIKA: Simbol “osam plemenitih puteva”.

5. NOS: Simbol nirvane.

6. 13 STEPENICA: Put do prosvjetljenja.

7. LOTOS: Simbol samilosti i čistoće.

8. KIŠOBRAN: Zaštitnik “3 dragulja” - Buda, Dharma i Sangha.

9. VRH: Simbol Mt. Sumeru - “kralja planina”.

Tu su i molitveni mlinovi koje vjernici neumorno okreću kružeći uokolo stupe. Prostor je poprilično skučen, tu je i hram s redovnicima, klupe s prodavačima molitvenih zastavica, mirisnih štapića, suvenira, mnoštvo ljudi koji se fotografiraju, šeću..., ali je pogled na Kathmandu izvrstan, šteta što se dalje nema što osobito vidjeti!

Napokon taksijem krećemo prema hotelu (nekih pola sata vožnje za dva dolara po taksiju) da bismo nakon tuširanja i kraćeg odmora krenuli u noć Kathmandua - na tradicionalnu nepalsku večeru. Temperatura je 17-18 stupnjeva Celizijevih, mračno je - ni jedna ulica nema rasvjetu, malo svjetla daju izlozi trgovina, reklame... Psujem što nisam ponio baterijsku lampu, još ću nogu slomiti po neravnom pločniku s ponekom rupom iznenađenja, upropastiti putovanje! Jedino je glavna avenija (tako se tu ulicu može zvati samo u Nepalu) osvijetljena, ali mi ne idemo tuda, samo je prelazimo.

Nakon večere u restoranu sutradan krećemo u novi pohod na Kathmandu. Poseban je to osjećaj hodati gradom koji znate samo po imenu, kao polazište brojnih alpinističkih ekspedicija na Himalaju, osobito na Mt. Everest, koji ne doživljavate kao turističku destinaciju i za koji mislite da ga nikada vidjeti nećete.

Dolazimo na veliki kružni trg, na kome se nalazi bijelo-zlatna stupa impozantne veličine koja vas ostavlja bez daha - The Great Boudha stupa, ili Shree Boudhanath, tibetanskim budistima najvažnije mjesto hodočašćenja. Popeti se možete na prva dva-tri nivoa stupe, proći u krug i odozgor promatrati budističke redovnike kako pale svijeće na za to predviđenim mjestima, hodočasnike koji u smjeru kazaljke na satu obilaze stupu, golubove koji lete tamo-amo. Na jednom mjestu budistički redovnik odjeven u narančastocrvenu halju kao kruži oko stupe praveći tri-četiri koraka, pa klekne, pa se potrbuške ispruži, ustane i tako ponovo... i promatra fotografira li ga tko, ako nekoga uoči, traži novac za fotografiranje.

Trg okružuju dvokatne i trokatne zgrade, u kojima se nalaze prodavaonice suvenira, koje kad kupite ne znate što ćete s njima, na vrhu kojih su kafići s izvrsnim pogledom na stupu i cijeli trg. Prekrasan je, topao, sunčan dan pa većinu vremena provodim na terasi kafića promatrajući šušur ispod sebe - sjedim i mislim; ne - samo sjedim! Ulaz na trg - 2,5 dolara, ako koga zanima, cola 10 kuna, nepalske cigarete 8,5 kuna, strane poznatih marki 23-25 kuna kutija.

Minibusom odlazimo do nedalekog Bhaktapura, u davnini zasebnog kraljevskog grada koji danas s Patanom (također nekad davno kraljevskim gradom) čini Kathmandu. Meni je taj kompleks hramova, zgrada i trgova najimpresivnije što sam u arhitektonskom smislu vidio u Nepalu. Stil gradnje je isti, zgrade su gotovo identične onima na Durbar trgu, ali su nekako smislenije posložene, ima više prostora, doimaju se kao jedinstvena cjelina. Ulaz - 10 dolara!

Pješice prolazimo uličicama gradića promatrajući svakodnevni život mještana, prema minibusu koji nas pretrpane impresijama napokon odvozi u hotel iz kojeg ćemo krenuti u noćni obilazak uličica trgovačke četvrti grada, krcatim turistima iz svih dijelova svijeta. Ulice su uske, malo šire od dalmatinskih kala, ali to ne ometa domaće da se motociklima i nešto manje automobilima, uz obvezno trubljenje, probijaju kroz nepreglednu masu gostiju, koji obilaze trgovine smještene jedne do drugih s obje strane ciglom popločanih ulica bez pločnika. Ponuda u svim trgovinama je uglavnom ista - sve potrebno za treking ili alpinizam ovdje možete pronaći. Riječ je o lažnjacima - dobrim ili manje dobrim, svih poznatih svjetskih marki, od velikih i malih naprtnjača, treking cipela, tenisica, hlača, majica, zimskih jakni... svega! Cijene, primjera radi: treking hlače, naizgled dobre kvalitete, koje kod nas stoje oko 1000 kuna (original), možete dobiti za oko 150 kuna (uz obvezno cjenkanje sve dobijete za oko trećinu tražene cijene), treking cipele koje u nas stoje 600-700 kuna, dobijete za 100-150 kuna, ruksak mali za 50-70 kuna... Ali tko nema živaca i volje za uporno cjenkanje, kupnja mu je poprilična tlaka, iako trgovci nisu ni približno bezobrazni kao Kinezi, o kojima će poslije biti riječi.

Večeramo u Rock Caffeu. Na meniju je jakov papar stake - ni približno dobar kao oni koje sam jeo u drugim dijelovima svijeta (dakako ne jakov, ali ni ovdje to nije - samo ga pod tim imenom podvaljuju turistima), s colom oko 70 kuna, i šiša (nargila) - loša - oko 20 kuna, za ni 15 minita uživanja, pušenja. Spuštamo se kat niže gdje se uz glazbu rock-banda opraštamo od Kathmandua koji je naša očekivanja ispunio u svakom pogledu, čak i premašio.

Sutra nas čeka minibus i put prema jugu Nepala - u nacionalni park Chitwan. Putem se zaustavljamo na rijeci Trisuli, uplaćujemo po 25 eura za rafting sivozelenom, hladnjikavom rijekom okruženom zelenilom, ponegdje premošćenom pješačkim visećim mostovima karakterističnim za ovo područje, odakle nam djeca dovikuju i mašu dok plovimo i poskakujemo čamcima po ne baš zahtjevnim brzacima. Rafting traje oko dva sata, a najbolji dio svakako je bio kada smo poiskakali iz čamaca i plutali nošeni vodom 15-ak minuta - do novog brzaca. Brzinsko preodijevanje, pa dalje kroz zeleni krajolik šuma, rižinih polja, livada po kojima pasu krave, ovce..., presjecan prelijepim rijekama i rječicama, prema krokodilima, nosorozima, slonovima i sličnoj menažeriji Chitwana.