Nedavno je u osječkoj knjižari Nova održana promocija knjige “Oficir i časnik”, čija su tema vojnici koji su prešli iz JNA u HV, a koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada. O fenomenu tzv. prebjega, ali i o drugim temama vezanim uz hrvatske oružane snage razgovarali smo s autorom, prof. dr. Ozrenom Žunecom, sociologom i redovitim profesorom Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Što se tiče knjige koju promovirate, riječ je o kapitalnom djelu hrvatske povijesti, odnosno vojne publicistike. Možete li nam ukratko pojasniti odakle vaš interes za tu temu i kako se cijela stvar razvijala do uknjiženja?

- Da je riječ o 'kapitalnom djelu' svakako je malo pretjerana konstatacija. U knjizi je obrađen samo jedan od posebnih fenomena Domovinskog rata: prelasci vojnih profesionalaca iz JNA u HV. Bez obzira na nesumnjivo značajan doprinos ove grupacije uspjehu hrvatske obrane, ali i veliku neobičnost tog događaja, njegovo istraživanje i prikaz ne predstavljaju ukupnu povijesnu ili sociologijsku sliku, neko je to tek jedan fragment. Istraživanje je dio mojeg interesa za sociologiju vojske i rata koju sam kao kolegij, a zatim i kao disciplinu, utemeljio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio sam sudionik rata i nakon povratka mi je bilo neobično da se društvene znanosti, navlastito sociologija, vrlo rijetko, zapravo samo iznimno, a u nas baš nikako, nisu bavile tim stvarima, premda je vojska jedna od najvećih, a prema monopolu na masovno nasilje i vrlo posebna društvena organizacija, dok je rat faktor najvećih društvenih promjena. Zato smo pokrenuli ta istraživanja, uveli nastavu, pokrenuli časopis Polemos, a tema prelazaka iz JNA u HV vrlo se brzo nametnula sama po sebi. To je značajan događaj koji je nesumnjivo igrao značajnu ulogu u ishodu rata i hrvatskoj pobjedi, ali je i vrlo intrigantan budući da je riječ o promjeni identiteta onih koji su prešli, a što uključuje velike lomove, dileme, nelagode, strahove i neizvjesnosti. Promjena identiteta kod vojnika je vrlo duboki egzistencijalni i psihološki zahvat, budući da su njihov identitet i lojalnost okrenuti isključivo prema jednoj vrijednosti, državi i narodu, tako da je njihov prelazak u drugu vojsku logički zapravo nemoguć. Takve obično čeka streljački stroj. Pa ipak, 3000 časnika i dočasnika prešlo je iz JNA u HV. Osobitost ovog događaja je i u tome što je riječ o prelasku između vojski koje su već bile zaratile.

Vezano uz prethodno pitanje, što sve sadrži knjiga i kakva je u njezinoj realizaciji bila uloga vaših suradnika?

- Knjiga sadrži temeljne informacije o karakteru i naravi JNA - o čemu se danas, gotovo četvrt stoljeća nakon njezina raspuštanja, malo zna - a veći dio obuhvaćaju intervjui s 31 ispitanikom koje smo pitali 17 pitanja, od toga zašto su izabrali vojnu profesiju, kako se razvijala njihova karijera u JNA, kakve su bile prilike u JNA krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada su se i kako odlučili na prelazak u HV i kako je to utjecalo na njih i njihove obitelji, kako su bili prihvaćeni i jesu li bili adekvatno iskorišteni, do toga kako je okončana njihova vojna služba u HV. Moji mladi suradnici - Srđan Golubović, Danijela Lucić i Nikola Petrović - radili su od početka na projektu i sudjelovali u svim fazama istraživanja, od transkribiranja intervjua, preko vođenja razgovora do pisanja dijelova knjige, i vjerujem da im je to pomoglo u njihovu profesionalnom izrastanju. Ta mi je suradnja posebno draga jer se tu na pravi način pokazalo kako je sveučilište zajednica profesora i studenata.

O hrvatskim generalima (Špegelj, Bobetko, Agotić, Červenko...) puno se zna, no o drugim manje istaknutim časnicina, koji nisu obnašali vodeće funkcije u RH vojsci, ne zna se puno. O kojim se ljudima radi, koliko je takvih osoba i kako ste dolazili do podataka o njima i cijeloj temi?

- Da, upravo zato što su njihove sudbine i putovi poznati, mi se nismo bavili onima koji su bili na najvišim dužnostima i bavili se strategijom, nego nešto nižim ešalonom običnih oficira i časnika koji su djelovali na taktičkoj razini i imali neposredno iskustvo rata. Njihova je situacija u svakom slučaju bila i kompliciranija i teža, sumnje protiv njih duže su trajale, teže su uspijevali ostvariti svoje ideje i pokazati sposobnosti. Riječ je o skupini od 1701 generala, admirala i časnika koliko ih je ukupno prešlo iz JNA, pri čemu je njih 1429 prešlo prije kraja 1991. godine, dakle u vrijeme kad ishod rata nije bio jasan - Hrvatska je kao država priznata tek 1992. Bitno je istaknuti da nije riječ samo o Hrvatima; oko 200 ih je bilo drugih nacionalnosti. Zanimljivo je, međutim, da je od oko 2900 Hrvata oficira JNA u HV prešlo samo 1500 ili jedva nešto malo više od polovice. Kada znamo da su još 263 Hrvata oficira napustila JNA, ali nisu prešli u HV, onda se “zov krvi” ne čini baš prejakim motivom u tim prelascima, nego je očito da su na djelu bili i drugi motivi. Mi smo ih prepoznali i kod naših ispitanika. Radilo se o razočaranju postupcima JNA koja je napala narod i državu koju je trebala štititi, ali je bilo i posve egzistencijalnih motiva - stan, zaposlenje, djeca. No, i izreka da u takvim situacijama svaka ptica svome jatu leti dobro pogađa proces odlučivanja o prelasku. Ispitanike smo pronalazili tzv. metodom grude snijega, krenuli smo od nama osobno poznatih, pa preko njihovih preporuka dolazili do novih ispitanika, pazeći pri tome da imamo relativno dobru regionalnu i nacionalnu zastupljenost te varijetet dužnosti, a ostale smo parametre morali zanemariti. Suradnja s MORH-om bila je teška i klimava. Na jednostavan upit koliko je časnika ukupno prešlo, odgovoreno nam je nakon točno godinu dana (manje dva tjedna), a na ponudu da se priključe istraživanju nisu ni odgovorili. Pokazalo se isto tako da su MORH-ovi podaci jednim dijelom pogrešni, što je neobično, jer bi kadrovska i personalna evidencija u svakoj vojsci trebali biti precizni. O tome ovise napredovanja, postavljanja na dužnosti, mirovine, državna statistika.

Gledajući u širem povijesnom kontekstu, je li taj fenomen “prebjega” povijesno revaloriziran ili ga još uvijek treba pomno istraživati? Naime, “trend” mijenjanja vojničkih odora nije od jučer?

- Prije svega, mi smo se i u knjizi i u svim razgovorima oko nje, klonili izraza 'prebjeg'. Prebjeg i prebjegavanje je termin koji asocira individuum, neko pretrčavanje, a ovdje je riječ bila o masovnoj pojavi, koju je bolje nazvati 'prelaskom'. Osim toga, etiketa 'prebjega' je i uvredljiva za one koji su prešli. Kao što smo već spomenuli, dezertiranje oficira je logički nemoguće, a ako se i dogodi, onda se - baš zato što je riječ o zločinu onih koji su se obvezali braniti zajednicu, a onda su otišli - u pravilu plaća glavom. Osim toga, vojni su profesionalci osjetljivi na pitanje jer je riječ o njihovoj časti, jednog iznimno važnog dijela njihovih ličnosti i profesionalnog etosa. Oni smatraju da je njih prethodna organizacija, JNA, izdala, a ne oni nju. I to je istina, čak i u okviru onodobnih ustavnih rješenja i proklamirane uloge vojske. U svakom slučaju, fenomen prelazaka vrlo je star. U staroj Grčkoj najslavniji prebjeg bio je zasigurno Alkibijad, slikoviti Sokratov ratni drug i kasniji atenski vojskovođa koji je u Peloponeskom ratu prvo prebjegao Spartancima, od njih pak Perzijancima, da bi se na kraju opet stavio u službu Atene. I u našim i u nama susjednim krajevima, gdje su povijesni obrati bili česti i brzi, prebjegavanja vojnika bila su uobičajena pojava. Kraljević Marko, poznat iz narodnih pjesama kao neumorni i drzoviti borac protiv Turaka, poginuo je boreći se na turskoj strani. Sudbine austrougarskih, kasnije kraljevskojugoslavenskih, potom endehazijskih i na kraju partizanskih oficira - zapovjednik 869. pukovnije NDH pod Staljingradom i kasniji zapovjednik 1. jugoslavenske divizije Marko Mesić jedan je od boljih primjera - pokazale su tragedije koje su proistjecale iz činjenice da Hrvatska nije bila samostalna država, nego su njezini sinovi služili razne vojske koje su trajale manje od jednog radnog vijeka.

Na koje su sve probleme nailazili takvi prebjezi u novom okruženju, odnosno u snagama prvo Zbora narodne garde, a onda i Hrvatske vojske? Može li se govoriti i koliko o masovnosti i domoljubnim motivacijskim razlozima prelazaka iz JNA u HV?

- Dvije osnovne poteškoće otežale su život onima koji su prešli. To je s jedne strane stalno sumnjičenje i etiketiranje, vjerojatno i ljubomora na vojno obrazovanje, a onda i nemogućnost da svoja znanja predaju novoj organizaciji. Što se prvog momenta tiče, razumljivo je da one koji prelaze ne primate bez provjere, ali nakon institucionalne, službene procedure to treba prestati. U mnogim slučajevima sumnjičenja su se kapilarno nastavljala i širila. S druge strane, neka su znanja onih koji su prešli bila neiskoristiva. Jedan nam je ispitanik, visoki oficir roda oklopništva, kazao da za njega u HV i nije bilo mnogo posla u okviru njegove specijalnosti, jer velike tenkovske postrojbe nisu postojale. Još se jedan motiv provlači kroz više narativa, a to je kaotičnost u HV-u, osobito na početku rata, koju su naši ispitanici, navikli u JNA na red i postupanje po propisima, doživljavali kao nepotrebni voluntarizam i izliku za nepravilnosti.

Kakav je bio doprinos tih ljudi u razvoju hrvatskih oružanih snaga, a time i u Domovinskom ratu i vojnim akcijama poput najpoznatijih Bljesak i Oluja?

- Vrlo značajan. Velika većina načelnika Glavnog stožera kao i značajan broj zapovjednika brigada i drugih krupnih sastava došli su iz JNA. To ne znači da su svi oni između sebe bili jednako sposobni - neke od njih trebalo je nakon neuspjeha smijeniti drugim časnikom, ali i taj je nerijetko došao iz JNA.