Kao i proteklih nekoliko godina, i predstojeći blagdan Božića (kao i Novu godinu) dočekujemo u sjeni nagomilanih problema generiranih iz sveopće krize i recesije, ali i zbog nesposobne vlasti, od koje umjesto koliko-toliko pristojnih uvjeta za život dobivamo samo prazna obećanja da će sutra biti bolje.

Drugim riječima, zbilja je teško biti sretan u ova šugava vremena, u zemlji konstantnog pada BDP-a, konstantnog zaduživanja i konstantnog porasta broja siromašnih, čak i gladnih, makoliko to premijer i njegovi doglavnici relativizirali. Činjenice se međutim neumoljive - Hrvatska je zaglavila u depresiji i beznađu, oporavak nikako da dođe, a godinu i pol članstva u Europskoj uniji kao da su “pojeli skakavci”. Kad će takvom stanju kraj ne usude se više prognozirati ni babe vračare.

U takvom nimalo ugodnom okruženju bode oči i sve veće raslojavanje između malog broja bogatih (prebogatih) i sve većeg broja siromašnih (presiromašnih). To je zapravo veći problem od ideoloških podjela u društvu koje se forsira u politikantske svrhe, premda i to stvara negativno ozračje u državi.

Suhoparni statistički podatci su neumoljivi, a na njih se pozvao i ministar financija Boris Lalovac. Naime, prema Poreznoj upravi, čak 42 posto zaposlenih mjesečno zaradi manje od tri i pol tisuće kuna neto, dok 23 posto zarađuje od tri i pol do pet tisuća, a 30 posto radnika prima između 5 i 10 tisuća kuna, iznad toga tek pet posto hrvatskih građana. Žalosno je pak što nitko za sada u Hrvatskoj sustavno i trajno ne istražuje ekonomske nejednakosti, ali to rade stručnjaci iz inozemstva, poput recimo Mamti Murphy iz Svjetske banke, koja upozorava na veliko raslojavanje u hrvatskom društvu koje traje već niz godina, s tendencijom daljnjeg širenja. Doduše, i u Hrvatskoj se tom temom, ali na posredan način, bave primjerice Siniša Zrinščak i Zoran Malenica, kao i Ivo Bićanić i Orijana Vukoja (istraživanje nejednakosti plaća), a imamo i poučnu knjigu o problemima društvene nejednakosti koju je napisao matematičar (sic!) Ljubomir Martić. Bilo kako god, ekonomsko, a time i socijalno raslojavanje u Hrvatskoj poprima sve izraženije razmjere. Pritom je uzimajući u obzir ne samo aktualnu krizu nego i kriminal u privatizaciji, propast gospodarstva napose, najviše stradao tzv. srednji sloj stanovništva, odnosno produbio se jaz između malog broja superbogatih i velikog broja ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem. I tu statistički podatci bodu oči - među 130.000 izgubljenih radnih mjesta 70 posto je onih koji su osiguravali standarde srednjeg sloja, upozoravaju iz Matice sindikata. Na dramatično stanje osvrće se i istraživanje Wealth X-a - u Hrvatskoj živi 260 multimilijunaša, čije se ukupno bogatstvo procjenjuje na vrtoglavih 30 milijardi dolara! Bravo za milijunaše, a jao si većini ostalih koji ne mogu ni režije platiti, uključujući i 1,215.000 hrvatskih umirovljenika s prosječnom mirovinom od 2182 kune mjesečno, od kojih čak 80 posto ima penziju u prosjeku od mizernih 1700 kuna.

I sad neka ljudi s tim novcem pristojno žive. Nema šanse, uz opasku da je na tisuće onih koji nemaju (ne dobivaju) ni tu “crkavicu” pa su na rubu gladi ili su već gladni. I onda vidite tragikomičnu situaciju - superskupi Audi, Bentley ili Mercedes nekog tajkuna parkiran negdje u centru Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka..., a samo desetak metara dalje neki očajnik prekopava po kanti za smeće ili vuče vreću s praznim bocama kako bi preživio još jedan dan u zemlji nejednakosti, nepravde i nesposobnih vlasti. Ili dok neki ministar ili saborski zastupnik mahnito prosipa fraze i u rukama mu blista zlatno nalivpero, stotine tisuća bez posla, pred osobnim bankrotom, izložene nebrizi države, nemaju čime svojoj djeci kupiti ni običnu olovku za školu.

Dakako, socijalno i ekonomsko raslojevanje nije samo rak-rana hrvatskog društva. Taj “trend” vidljiv je i u mnogim drugim državama EU-a, Amerike, Azije... No to nas ne treba tješiti, jer Hrvatska je mala zemlja velikih ljudskih i prirodnih potencijala, pa je to gore saznanje da smo takvi kakvi jesmo, dotučeni krizom, politikom, nesposobnim vladama i krivim potezima, dovedeni do ruba izdržljivosti i podvojeni između zasljepljujućeg bogatstva malobrojnih i poražavajućeg siromaštva bivše srednje klase, a danas populacije pred vratima pučkih kuhinja.

Jedina kakva-takva zadovoljština mogu biti trenutci iskazivanja humanosti, pomoći najugroženijima i skrbi za nemoćne koju srećom iskazuju pojedinci i pojedine ustanove, čak i neke tvrtke (svaka čast, da ih sad ne nabrajamo) i ponekad država (poplave), ali unatoč tome, surove je stvarnosti previše i predugo traje.

I kad se sve zbroji, živjeti s hrpom egzistencijalnih problema teško da može usrećiti one koji najviše trpe i kad su blagdani u pitanju. No, nedaćama usprkos, dolazi Božić i to je objektivno uzevši za mnoge ipak trenutak mira i spokoja, utjehe i nade, pa makar on, Božić, bio slavljen i u neimaštini, s koricom kruha na stolu i tanjurom juhe. Božić će naravno slaviti i političari (bar neki od njih), vjerojatno mnogi s figom u džepu, a takvima, napose onima na vlasti koji su nas i doveli do ruba, poruka bi mogli biti stihovi Prljavog kazališta iz pjesme “Sretan Božić”: “Naše suze nikom ništa ne znače/zašto da im naše suze kvare svete blagdane.”