Objavljeno 13. prosinca, 2014.
Roda je akciju pokrenula kao dio procesa izlječenja od traume, a sve je rezultiralo akcijom Ministarstva
Vezani članci
I U KBC-U NEUGODNOSTI
Više od 400 pisama stiglo je u samo 16 dana akcije "Prekinimo šutnju" na adresu udruge Roda, a u njima su žene od Dubrovnika do Iloka svjedočile o stravičnim iskustvima i nasilju koje su proživjele tijekom poroda u hrvatskim zdravstvenim ustanovama.
Žene koje su odlučile progovoriti o uvriježenom nasilju i ponižavanju u trenucima kada im je najpotrebnija pažnja, uzdrmale su i Ministarstvo zdravlja, koje je odlučilo hitno reagirati. Tako je ovog tjedna donijelo odluku kako će od siječnja do ožujka sljedeće godine obaviti inspekcijski nadzor u svim rodilištima kako bi se preispitale prakse koje se u pojedinim rodilištima provode. Uz inspekcijski nadzor, Ministarstvo se obvezalo i da će u suradnji s HZZO-m, UNICEF-om i nevladinim udrugama, uključujući Rodu, koordinirati izradu programa za ujednačavanje i poboljšanje praksi u rodilištima.
Također će se organizirati edukacija u cilju jačanja komunikacijskih vještina zdravstvenih djelatnika u rodilištima, a Ministarstvo zdravlja poduzet će sve potrebne korake kako bi se zakoni izmijenili u korist osamostaljivanja rada primalja, koje su ključne za ostvarenje "nježnog pristupa" porođaju. Ova inicijativa ponovno je pokazala da se društvo može mijenjati upravo aktivizmom samih građana, a zanimljivo je kako su ovi rezultati iznjedreni iz činjenice da je Roda pozvala žene da podijele svoje loše iskustvo poroda kao dio procesa izlječenja od traume i kao čin bunta protiv tradicionalno ukorijenjenog stava da se o lošem iskustvu poroda ne govori i da je jedino važno da on rezultira zdravim djetetom.
No, horor-priče iz rodilišta i primitivizam s kojim se rodilje susreću zgrozili su hrvatsku javnosti te su ih prenijeli svi mediji, pa se na njih u konačnici nije moglo oglušiti ni Ministarstvo zdravlja.
- Cilj ovogodišnje akcije kojom se obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama imao je svrhu da se podigne svijest trudnica i rodilja jer svjedočanstva žena iz gotovo svih krajeva Hrvatske nažalost pokazuju da su te prakse toliko normalizirane da se u nas jednostavno uzima zdravo za gotovo da se kroz to mora proći na porodu, a ne mora, i to sada i dokazujemo - kaže potpredsjednica udruge Roda, Daniela Drandić. Pisma pri porodu traumatiziranih žena su anonimna, no sve su ispovijesti fotografirane i pohranjene u digitalnom albumu, objavljenom na Rodinoj stranici “Prekinimo šutnju” na Facebooku. Neke žene navode mjesto ili instituciju u kojima su doživjele svoje tegobno iskustvo poroda, neke ne, no kako napominje Drandić, 50-ak svjedočanstava žena pokazalo je da se nešto mora pokrenuti.
- Ta pisma postala su javno dostupan čvrst dokaz da se to, nažalost, događa u našim bolnicama i institucije više ne mogu šutjeti - upozorila je Drandić.
Jedno od stravičnih svjedočanstava na adresu našeg lista stiglo je još u kolovozu ove godine, kada se na tretman u KBC-u Osijek požalila jedna od rodilja. “Pročitala sam kako se osječko rodilište diči titulom 'Prijatelj djece' i zapitala se tko je tu lud. Pri prvom koraku koji sam učinila ušavši na Ginekologiju KBC-a postalo je jasno da je sve to samo mrtvo slovo na papiru. No, ovih sam dana naišla na termin 'nasilje u porodu' i prepoznala svoje iskustvo te odlučila napisati otvoreno pismo. U predrađaonici medicinska sestra mi je zabola iglu u ruku bez ijedne izgovorene riječi. Nakon što sam je pitala je li to drip, okrenula je očima i odgovorila da je. Ne samo da nikome nije palo na pamet da me pita želim li ga i slažem li se s tim da ga primim, nego se nisu udostojili niti reći što mi daju, jer sam samo jedna od mnogih na traci. Kada sam spomenula da bih željela porod na klupici i lopti, doktor je samo promrmljao nešto u stilu: 'Vidjet ćemo', jer u ovoj bolnici to se smatra new age glupostima i otežavajućim čimbenicima. Nakon toga su me sarkastično upitali: 'Vi onda ne biste htjeli ni epiziotomiju?', a iako sam rekla da ne želim, naravno da sam je dobila... Na kraju je sve završilo nalijeganjem laktom na trbuh, a sestra koja je to radila žalila se kako sam joj ja urlala u uho. Porod je bio izuzetno težak pa je dijete zadržano na pedijatriji, a iako sam rodila oko tri poslijepodne, informacije o stanju svog djeteta dobila sam tek sljedeći dan u podne! Razumijem kako većina medicinskih djelatnika radi u vrlo teškim uvjetima i kako su potplaćeni, no rodiljama je to najsretniji dan u životu, a pretvoren je u agoniju. Oni koji bi trebali biti pažljivi i osjećajni, zajedljivi su i osorni. I ovdje se ispričavam svim divnim djelatnicima KBC-a Osijek, koji zaista daju sve od sebe i fizički i emocionalno, poput sestara na trećem katu Ginekologije koje stvarno rade sa srcem, ali su u apsolutnoj manjini”, stoji u pismu ove Osječanke, a koje je Glas Slavonije objavio još u kolovozu.
Nefreteta Z.EBERHARD
Daniela Drandić
potpredsjednica udruge Roda
U nas se jednostavno uzima zdravo za gotovo da se kroz to mora proći na porodu, a ne mora
u bolnicu s odvjetnikom
Među pismima dominiraju ona s iskustvima iz bolnice Sv. Duh u Zagrebu, te KBC-a Rijeka i KBC-a Split, no tu je i desetak pisama iz KBC-a Osijek. Zanimljivo je kako su upravo pisma iz osječke bolnice potaknula najviše komentara, pa je jedno od njih u kojem rodilja kaže kako bi "da se još jednom ide poroditi u KBC Osijek, sa sobom povela i odvjetnika" podijeljeno čak 89 puta i izazvalo je 158 komentara, a među kojima su nažalost najčešći oni "tipična osječka priča".