Hrvatska je posljednjih godina duboko podijeljena zemlja više nego ikad, dublje negoli početkom devedesetih, uzduž i poprijeko, gore i dolje, na crne i crvene, desne i lijeve, sjever i jug, sirotinju i bogataše, SDP-ovce i HDZ-ovce.

Godinama se sve intenzivnije dijeli i na eurofile i eurofobe, vjernike i ateiste, liberale i socijalce, tajkune i kmetove, pa čak i primitivnu i urbanu Hrvatsku. Bilo da je riječ o ćirilici, zdravstvenom odgoju ili gay brakovima, nacija se svrstava u dva suprotstavljena tabora i vodi sukobe riječima, prosvjedima, referendumima, a u Vukovaru i čekićima. Na sve moguće načine pokušava se onoj drugoj strani pokazati i dokazati da je u krivu. Zemlja koja je u svojoj prošlosti, u teškim i gotovo bezizlaznim situacijama, pokazivala nevjerojatno zajedništvo, danas je toliko podijeljena da se čini kako je ta podijeljenost najveća u posljednjih petnaestak godina.

Posebno je to došlo do izražaja kada su se lomila koplja oko uvođenja ćirilice u Vukovaru. S jedne strane imamo Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, koji ima potporu jednog dijela građana Vukovara i Hrvatske, a koji se žestoko protivi uvođenju ćirilice, i to je pokazao nasilno skidavši dvojezične ploče, a s druge strane su oni građani koji od institucija traže da samo poštuju zakone i u skladu s tim postave dvojezične ploče.

Ali, jedan od najjasnijih primjera podijeljenosti Hrvatske su SDP i HDZ, odnosno njihovi čelnici, članovi, simpatizeri, koji se ni oko čega, naočigled, ne mogu dogovoriti i zbog svake teme idu u ideološke rasprave u kojima se ne libe koristiti najgrublje riječi i prijetnje kojima nema kraja. Sve to događa se u trenucima kada Hrvatska grca u ozbiljnim problemima. Više od 300 tisuća nezaposlenih, recesija, besperspektivnost i ostali problemi opterećuju već nekoliko godina ionako financijski uzdrmane građane. No, o tome se puno ne priča. Pogotovo ako se u prvi plan ubaci neka ideološka tema oko koje se onda nekoliko dana lome koplja.

I tu podsjetimo kako je prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman bio partizan, komunist, general, a za zaboravne i predsjednik beogradskog Fudbalskog kluba Partizan. Živio je godinama u Beogradu sa suprugom Ankicom Tuđman, koju je također upoznao u partizanima. Tito ga je uvažavao, pa ga je čak, kada je 60-ih kao povjesničar krenuo u znanstveno-istraživačke vode o Jasenovcu, morao pred narogušenim suborcima braniti, i to riječima: “Tuđmanu ne pakirati!” Devedesetih je, pak, skrenuo udesno, buktio je rat, ali kada je Domovinski rat prošao, veći dio Hrvatske oslobođen te nastupila i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, došlo je i vrijeme smirivanja desno orijentiranih galamdžija, koji u svijetu nisu ostavljali dobru sliku o tek stvorenoj državi. Tako je i 1996. u velikom intervjuu za HTV, a prenijeli ga svi značajniji hrvatski mediji, Tuđman ponovno odlučno progovorio o pomirbi Hrvata i prestanku podjela, primjerice, na partizane i ustaše, te zatražio da se ta i slična pitanja ostave povjesničarima.

Mnogi bi u Hrvatskoj taj i druge Tuđmanove govore morali ponovno pročitati jer ponavlja se nešto što 21. stoljeću i godini u kojoj jesmo nimalo ne priliči. Ponovno su se uznemirili duhovi prošlosti. Tuđmanov nasljednik, aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, inače također povjesničar, zbog znanih i neznanih razloga svako malo se očeše o partizane, komuniste, Tita i ostala slična pitanja hrvatske povijesti. Histerija poprima to veće razmjere kako se bliže predsjednički, a zatim parlamentarni izbori. Karamarko svoj pobjednički pohod gradi na velikohrvatsvu, što god to značilo, a izjave za javnost postaju mu sve odrešitije kada je riječ o svemu što je prethodilo Domovinskom ratu. I u tom kontekstu bilo bi vrlo zanimljivo kada bi Karamarku novinari postavili i pitanja iz biografije pokojnog predsjednika Tuđmana, kojega se unatoč navodnih “mrlja” iz socijalizma još nije odrekao.

No, nisu partizani i ustaše jedino što danas, 2014. godine, dijeli hrvatski narod i čime ga se truje. Dolazimo do aktualne i nesposobne Kukuriku vlasti na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem. Ekonomska kriza koja traje još od 2008., a kraj joj se ne nazire, plodno je tlo za svakojake podjele i podmetanja. Pa je na snazi i nova podjela - na onu na proračunu i na burzi. Prva ne strahuje od otkaza, ne kasni joj plaća, potpisuje kolektivne ugovore, uživa premijersku zaštitu od pritisaka rejting agencija, spašava se rezova i restrukturiranja, uzda u neprozirnu birokratsku strukturu, a kad dođe u pitanje njezin opstanak, krene u štrajk. U ime njih predsjednik Vlade je izjavljivao da bi morao otpustiti trideset tisuća ljudi iz državnog i javnog sektora, ali on to neće učiniti. Jer to ne bi pomoglo. “Kad bismo slušali rejting agencije, otpustili bismo 30 tisuća ljudi, smanjili mirovine i plaće. I za to bi nam rekli - Bravo”, kazao je Milanović. “A kad to ne bi rezultiralo rastom, a vjerojatno ne bi, onda bi nam srušili rejting deset puta”, dodao je.

Druga Hrvatska ostaje bez posla i bez plaće, pada kao žrtva restrukturiranja i pohlepe poslodavaca, ne uživa zaštitu politike. Tu je i treća Hrvatska. Ona koja radi i hrani i jednu i drugu Hrvatsku, ali svakoga dana njezin sve veći dio pridružuje se onima na burzi koji ne rade. Zato svakoga dana na burzi završi novih tisuću ljudi iz realnog sektora. Prema zadnjim podacima, ponovno više od 300 tisuća. U birokraciji, međutim, još se pouzdano ne zna ni koliko je zaposlenih, spominje se 245 tisuća ljudi, a kamoli koliko je od toga broja višak. Svuda se govori o restrukturiranju, režu se plaće i smanjuje broj ljudi - osim u državnom aparatu. Umjesto toga, dižu se porezi i pojačava državna presija da bi se napunio ionako preopterećeni državni proračun, onaj koji su Vladina ministarstva probila za desetke milijardi kuna. Vlada, međutim, za sve optužuje privatne poslodavce koji moraju otpuštati da bi preživjeli. Ne sluša ni veliki dio domaćih i inozemnih stručnjaka, ekonomista i poslodavaca koji traže racionalizaciju i smanjivanje državnog aparata, čišćenje proračunskih parazita, smanjenje birokracije, rezanje suvišnih općina i gradova.

A onda, kako bi se bijeda zamaglila, opet slijede političke podjele. Počelo je s oštro kritiziranim donošenjem spornog "Lex Perkovića" te uvođenjem ćirilice u Vukovaru. Nastavilo se posljedna tri tjedna s već dugotrajnim prosvjedom veterana invalida Domovinskog rata pred Ministarstvom branitelja. Prosvjeduju i prilično neartikulirano traže zaštitu stečenih braniteljskih prava i invalidnina, a onda i ostavku ministra branitelja Predraga Matića te njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića. I tu također nastupaju SDP i HDZ. Prvi odbijaju smjenu čelnih ljudi Ministarstva, obećavaju zadržavanje zajamčenih braniteljskih prava, doduše u ne baš konstruktivnim razgovorima. Medijatori su ministar Matić i predsjednik Sabora Josip Leko, dok premijer Milanović još ne pristaje na kompromis oko dijaloga, jer mu navodno nije jasno što branitelji još traže. Zbog još uvijek neslužbene predsjedničke kampanje posjetio ih je i predsjednik Ivo Josipović, pun razumijevanja za jedan njihov dio, dok za drugi tvrdi da su izmanipulirani i imovinsko situirani, a nisu invalidi, te ne zna što traže pod šatorom.

Inače, za taj drugi dio navodno izmanipuliranih, misli se da su produžena ruka HDZ-a radi izazivanja nereda, a naročito uoči obilježavanja Dana sjećanja na Vukovar. No, tiha većina je ipak da se taj Dan obilježi dostojanstveno i bez upletanja politike, a naročito ne prosvjedujući i izazivajući nerede. Podršku braniteljima prosvjednicima dali su šef HDZ-a Tomislav Karamarko te predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, koja je rekla kako su oni ponos Hrvatske i njezini idoli.

Na kraju, umjesto bilo kakvog zaključka, možda je najbolje citirati bivšeg laburističkog europarlamentarca Nikolu Vuljanića koji je svojevremno izjavio: “U Hrvatskoj postoje samo dvije nacije - nacija pljačkaša i nacija opljačkanih. Mi, nažalost, pripadamo naciji opljačkanih i zato je izlišno pitati jesmo li kao lijevo ili desno. Sve političke stranke u Hrvatskoj, isprofiliralo se to ovih godina, zastupaju samo kapital i kapitaliste. I kad se govori o oporavku i boljitku države, samo se spominje pomoć poduzetnicima. Baš nitko ne spominje ljude koji žive od svog rada i svojih ruku. Oni su valjda važni samo kad se plaća porez, kad se ide na izbore ili u rat”, zaključio je krležijanski Vuljanić.

Piše: Damir GREGOROVIĆ