Stara poslovica kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije. Tako bi se ukratko mogli opisati rezultati općih izbora koji su održani prošle nedjelje u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Naime, bosanski je narod 24 godine nakon prvih općih izbora glasao gotovo isto kao i 1990. godine. Bošnjaci su se priklonili stranci SDA i Bakiru Izetbegoviću, sinu prvog predsjednika BiH i osnivača stranke Alije Izetbegovića. Hrvate će ponovno nakon osam godina predstavljati HDZ i Dragan Čović, dok je u Republici Srpskoj SNSD Milorada Dodika izgubio od SDS-a za nekoliko stotina glasova.

Najveći gubitnik ovih izbora je svakako SDP BiH na čelu s predsjednikom Zlatkom Lagumdžijom, kojem je na naplatu dospjelo previše faktura iz prošlosti i neprincipijelno koketiranje s nacionalnim strankama u prošlom mandatu, optužbe za korupciju i zanemarivanje interesa izborne baze, koju čine uglavnom mladi i urbani u većini bošnjačkih sredina. Lideri SDP-a su olako uzeli njihovu lojalnost kao gotovu stvar, potpuno zanemarujući da je u međuvremenu prvi put došlo do stvaranja jedne stranke koja cilja na isto glasačko tijelo - Demokratske fronte, koja je na ovim izborima ugodno iznenađenje. SDP je predizbornu kampanju vodio prema standardnom obrascu borbe protiv nacionalnih stranaka, potpuno zanemarujući Demokratsku frontu koja im je preotela većinu glasača.

- SDP je doslovno pometen s političke scene, i to do te mjere da je danas čak upitno zastupničko mjesto za predsjednika ove stranke u državnom parlamentu - kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu.

Iako se u protekla, nešto više od dva desetljeća pokazalo da su vladajuće garniture u BiH nesposobne, te da vode zemlju u propast, gladni i nezadovoljni bosanski narod opet je jednima te istima poklonio povjerenje. Drugim riječima, oni koji su BiH doveli do statusa jedne od najsiromašnijih europskih zemalja, dobili su priliku nastaviti isto raditi, ili točnije rečeno ništa ne raditi i sljedeće četiri godine. Još više zabrinjava što ovakav izbor nije nikoga previše iznenadio!

Zašto je to tako? Na ovo pitanje odgovor nemaju ni najveći svjetski politički analitičari, pa ni psiholozi, ali svi se slažu da je ovdje riječ o nekoj vrsti mazohizma pomiješanog s nacionalizmom. Kada se malo dublje analizira pozadina rezultata izbora, nije teško zaključiti kako građani BiH nisu birali političare koji bi zemlju eventualno mogli izvesti iz krize i ljudima omogućiti bolji život nego su birali nacionaliste. Primjerice, glasove su dobili oni koji su u svojim kampanjama glasno i jasno govorili kako neće dozvoliti odcjepljenje Republike Srpske, odnosno oni koji su obećavali odvajanje RS od BiH. Ili, primjerice, Hrvati su birali one koji su obećavali kako će dobiti svoj entitet... Takve su stvari narodu najvažnije, dok ih istodobno ne zanima kako će i od čega živjeti u tom entitetu. Građani BiH godinama poručuju da žele bolji život i promjene, ali na glasačkim listićima zaokruživali su za status quo, kao da su se uplašili mogućih promjena.

Može se reći kako masovno opredjeljenje Bošnjaka za SDA i Hrvata za HDZ ne predstavlja zadovoljstvo politikom ovih stranaka, nego je očekivani proizvod inata i nezadovoljstva birača situacijom gdje se ove velike stranke postizbornim igricama nastojalo izbaciti iz vlasti.

Prema političkim analitičarima iz BiH, novoizabrani lideri će nastaviti svoje isključive nacionalnističke programe, posebice ako ne bude značajnijih pritisaka iz Bruxellesa i Washingtona. Predviđa se nastavak siromašenja zemlje, pa bi se u vrlo kratkom roku mogla stvoriti masa nezadovoljnog i gladnog stanovništva koje će tražiti krivca za svoje stanje. Ako dođe do tog dana, između naroda i političke elite naći će se samo šaka slabo plaćenih policajaca. I tu naviru sjećanja na ne tako davno “događanje naroda” u BiH, kada je u veljači ove godine izgladnjeli, osiromašeni i poniženi narod BiH izašao na ulice s namjerom da se obračuna s nesposobnim političarima. Kulminacija višednevnih prosvjeda bilo je paljenje zgrade Predsjedništva FBiH u Sarajevu, kao i pojedinih kantonalnih vlada. Tadašnji politički lideri mogli su vidjeti na što su sve spremni građani BiH ako nastave svojim (ne)radom upropaštavati zemlju. Prošlo je osam mjeseci. Ekonomska situacija u susjednoj državi još je teža, raste broj nezaposlenih, a time i nezadovoljnih. Državna blagajna potpuno je prazna, krediti MMF-a kojima se ovih godina kupovao socijalni mir dolaze na naplatu, a pristup EU fondovima ostaje blokiran, bez naznaka da će se u slijedećim mjesecima nešto promijeniti... Narod BiH sve više zapada u depresiju svjestan da s ovakvim liderima nema šanse za bolju budućnost. Na glasačkim mjestima nisu se odlučili za promjene. Možda čekaju na poziv Aldina Širanovića, 27-godišnjeg mladića iz Tuzle koji je preko Facebook grupe u veljači ove godine pokrenuo mlade BiH u masovne prosvjede... Ovih dana ulice gradova u BiH su puste, uskoro bi se to moglo promijeniti.