Novac. Mnogi će reći prokleti bili Feničani, koji su ga izmislili, a koliko to “prokletstvo” može biti stvarno, najlakše je vidjeti u - nogometu. Neću se sad baviti FIFA-inim i UEFA-inim načinom rada, kojim su se uvrstile među najprofitabilnije organizacije na planetu, a time gotovo posve ubile pionirski duh nogometa. Bavit ću se jasnim dokazima kako imati puno novca ne znači imati i isto toliko pameti.

Danas je sve u tom prokletom novcu. Mnogi se analitičari u najavama utakmica kao jednim od važnijih mjerila u usporedbi snage suparnika koriste financijskom vrijednošću pojedine momčadi. I onda kada pobijedi jeftinija momčad, nikad kraja čuđenjima.

Sport, nažalost, sve više preuzimaju brojači novca, kvazimenadžeri i treneri “laptopaši”, a sve je manje “šmekera” koji osjećaju dušu te igre. Takvi nikada neće upasti u zamku i suditi o kvaliteti momčadi po njezinoj cijeni. To nema nikakve veze s nogometom. Ma, to nema nikakve veze s mozgom. Stvoriti momčad, pravu momčad, mnogo je kompleksnije od bacanja silnih milijuna na pojačanja. Najbolji su primjeri “pijanih milijardera” na Otoku. Engleska je kolijevka nogometa, ali i gluposti kada su u pitanju klupske strategije. Najsvježiji primjeri su Tottenham, Liverpool i Manchester United. Tottenham je prošlog ljeta prodao Garteha Balea Realu i za to uprihodio silne milijune, koje je odmah “reinvestirao” u dovođenje “glasovitih” pojačanja, a sezonu završio na “sjajnom” šestom mjestu. U prijevodu, bacio je u vjetar više od 100 milijuna funti. Ovog ljeta u istu zamku upao je Brendan Rodgers, menadžer Liverpoola. Prodao je igrača kojeg je nemoguće zamijeniti, Luisa Suareza, dobio golemu odštetu i gotovo još toliki budžet od vlasnika kluba. Spiskao je ovog ljeta 150 milijuna funti za dvije pobjede na startu sezone i negledljiv nogomet. Manchester United, koji je s odlaskom Sir Alexa Fergusona (on je stvarao momčad, koju bi samo dopunio pravom kupnjom, nap.a.) u mirovinu, posve obezglavljen slupao je 200 milijuna funti u pojačanja i onda dobio pet komada u Leicesteru, čija momčad vrijedi valjda kao i ugovor Di Marije. Gdje je tu strategija? Ili valjda o tome nikoga nije briga. Međutim, to je jasan dokaz kako ipak “u novcu nije sve”. Treba imati ponešto i u glavi, pa, ako hoćete, i u gaćama.

Sličan primjer imamo i u HNL-u. Dinamo već godinama luta u tom strategijskom dijelu. Nakon što im se “rodila” sjajna generacija domaćih igrača (Modrić, Edurado, Ćorluka, Vukojević i drugi), koju su znali oploditi masnim transferima, ali nikada ne do kraja na rezultatskom planu, počela su lutanja. Nestalo je strpljenja za stvaranje “novih Modrića” i novih transfera. Počeli su dovoditi legije stranaca vrlo sumnjive kvalitete (tu i tamo bi pogodili s ponekim), a zaustavljali razvoj svojih igrača. I nikada nisu otišli dalje od naslova prvaka Hrvatske. Netko će reći, uredno su prisutni u skupinama Europske lige ili rjeđe u Ligi prvaka, ali na europskom planu već dugo nemaju ozbiljniji rezultat. Za Dinamova ulaganja to je malo, premalo. Ispada da je trgovina važnija od rezultata. U toj sferi na samom početku bila je i Rijeka. Kada je Volpijev kapital tek ušao na Kantridu, dovodilo se svega i svačega, pa se dobrog dijela tih ugovora na Kantridi ni danas ne mogu riješiti. Plaćaju ljude po četvrt milijuna eura da im igraju za drugu momčad i slično. Ipak, s dolaskom Matjaža Keka Rijeka se posložila i stabilizirala u tom smislu. Kek ima kriterije, on ne luta, ali, nažalost, niti sam odlučuje o transferima, pa mu se dogodi da mu u posljednji trenutak prodaju jednog od najboljih veznjaka, Josipa Brezovca. Uglavnom, oni koji u ovim teškim vremenima novca imaju, ponašaju se po onoj - novac postoji zato da ga se troši, a da pri tome uopće nije važno kakav će biti konačni rezultat. I zato nogomet nije što je nekad bio. Sve je teže uživati u njemu...

Piše: Dalibor KELER