Hrvatski jezik u prvoj polovici 20. stoljeća te suvremeni književni jezik temeljno je područje znanstvenoga interesa Borka Barabana (1984., Osijek), doktoranda na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju lingvistike pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Ovaj zanstveni asistent na Odjelu za kulturologiju, zajedno s kolegicom, doc. dr. sc. Jadrankom Mlikotom (Filozofski fakultet) u povodu je Međunarodnog dana pismenosti (8. rujna) organizirao (u suradnji s Mladima HDSSB-a) neobičnu akciju - konobarima, vlasnicima objekata i gostima osječkih kafića podijelili su letak s najčešćim jezičnim pogrješkama u jelovnicima i cjenicima.

Kako su reagirali oni kojima ste letke uručili? Je li bilo uvrijeđenih, frktanja nosom ili možda neugodnosti?

- Budući da su glavni pokretači zamisli dodatnoga opismenjavanja toga dana bili Mladi HDSSB-a, ne čudi što su se odlučili podijeliti letke po osječkim kafićima i restoranima - riječ je, pak, o mjestima gdje mladi vole provoditi slobodno vrijeme, a nerijetko se događa da upravo tamo nesvjesno i usvajaju jezične pogrješke. Na letku su otisnute one najčešće pogrješke poput čevapa (točno je ćevapi), cijenika (točno je cjenik) ili pive (točno je pivo), no da nije riječ o letku, popis (a ne spisak!) zasigurno bi bio i duži. Prvotna je zamisao bila letke podijeliti konobarima i vlasnicima ugostiteljskih objekata, no posebice je zanimljivo istaknuti oduševljenost gostiju koji su, slobodno ću reći, s osmijehom na licu i uz dobronamjerne komentare čitali jezične nepravilnosti. Ukratko, doslovce su svi nastojali, uz glasno čitanje primjera, pokazati i svoje jezično znanje. Izdvojit ću primjer osječkoga konobara koji je odmah rekao kako je imenica piva (ženskoga roda) došla iz Zagreba i kako ju lege koji vole Osijek ne će upotrebljavati. Neugodnosti, frktanja nosom i sličnih reakcija, srećom, nije bilo!

O ugroženosti jezika slušamo svakodnevno, sa svih strana. Pomiče li se stvarno išta, u praksi, na “terenu”?

- Hrvatskomu je jeziku potreban zakon, točnije zakon o njegovoj javnoj uporabi kojim bi promicanje hrvatskoga jezika i njegova zaštita bili obveza i dužnost svih ustanova javnoga i društvenoga života. Takav zakon imaju primjerice i Francuska, Poljska, Mađarska, Rumunjska, ali i Republika Srbija. Potreban je i nama. Zakonom bi se na taj način štitile hrvatske identitetske posebnosti unutar ukupnoga europskoga kulturnoga nasljeđa. Iskreno se nadam da će buduća državna vlast biti dovoljno hrabra i izglasati Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, dakako konsenzusom, a tada ćemo moći govoriti o pravom koraku naprijed u očuvanju materinskoga jezika.

Svaki je korak važan, no ima li smisla ovako mišjim koracima ići ili treba nešto iz korijena promijeniti? Žalosno je da na fakultetima (samo) dvije godine slušamo strani jezik, a materinski nijednu jer se podrazumijeva da smo ga do tada već naučili...

- Postavljajući mi pitanje, već ste odgovorili - svaki je korak važan, pa i mišji, kada govorimo o očuvanju jezičnoga identiteta. Jednako je važno imati normativne priručnike (pravopis, gramatiku, jezične savjetnike) kao i primjerice obilježavati Dane hrvatskoga jezika. Poznavanje povijesnoga razvoja vlastitoga jezika omogućuje razumijevanje suvremenoga stanja. Jednostavno, kada je u pitanju ljubav prema jeziku, na sve nedoumice odgovara poznata krilatica akademika Babića: 'Hrvatski se jezik voli znanjem!' A znanja o jeziku zasigurno nemamo dovoljno završetkom srednjoškolske naobrazbe. Poražavajuća je činjenica da izobrazba o materinskom jeziku (najčešće) prestaje s punoljetnošću. Sjećam se inicijative sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta za obvezno učenje hrvatskoga jezika na svim fakultetima iz 2006., o kojoj se raspravljalo i na sjednici Razreda za filološke znanosti HAZU. Usuglašen je jedinstven stav - građani su nedovoljno i loše jezično obrazovani. Na Agronomskom je fakultetu u Zagrebu uvedena obvezna lektura diplomskih i doktorskih radova, a ista je odluka donesena i na osječkom studiju Sestrinstvo pri Medicinskom fakultetu. Sadašnji je ministar obrazovanja javno utvrdio da je trećina studenata zagrebačkoga FER-a nedovoljno pismena. Osobno sam 2006. istražio koliko su pismene molbe studenata kroatistike (!) osječkoga Filozofskoga fakulteta - rezultati su bili iznenađujuće loši. U današnje vrijeme česti su slučajevi nedobivanja posla zbog nepismenih prijava i molbi. Primjera je o 'statusu' hrvatskoga jezika među njegovim govornicima mnogo, ali većina primjera, na žalost, potvrđuje ono što ste i sami primijetili - hrvatski je jezik u opasnosti od vlastitih govornika kao i od neizbježne globalizacije. Korjenite nam promjene nisu nužne, možda se u javnosti stječe pogrješan dojam da se jezikoslovci ni o čem ne mogu dogovoriti, ali svi će načelno reći isto - znanje o jeziku ne stječe se rođenjem, jezik se cijeli život uči. Zato su mali, ali svakodnevni koraci oni koji će utrti put njegovoj opstojnosti i daljnjemu naravnomu razvitku.

Jezik i politika - treba li staviti znak jednakosti? Je li taj odnos ljubavnički, preljubnički, majčinski, maćehinski...?

- Mnogi će reći da jezik i politika ne idu zajedno ili da ne bi trebali ići zajedno. No nije tomu baš tako. Iskustvo iz prošlosti potvrđuje da je svaka promjena vlasti značila i promjenu odnosa prema hrvatskomu jeziku. Mislim prije svega na godine 1918., 1939., 1941., 1945. i 1990. Maćehinski - majčinski - majčinski - maćehinski - zbiljski, tako nekako. Ljubavnički odnos baš i ne vidim. Svaka se vlast izravno ili neizravno doticala jezika. Prije nekoliko je godina Ivo Sanader velevažno galamio kao ne će pisati ne ću (usuprot preporuci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je imenovao Dragan Primorac, tadašnji, upravo Sanaderov, ministar obrazovanja), Željko Jovanović, sada već bivši ministar u trenutačnoj vladi, vrlo se uspješno (na žalost svih kojima je hrvatski jezik na srcu) 'obračunavao' s hrvatskim nazivljem (Ministarstvo je zdravstva preko noći postalo Ministarstvo zdravlja, a šport je zamijenjen sportom), ukinuo Vijeće za normu - odnos politike i jezika postoji, smatram da mora i treba postojati, ali samo na način da političari slušaju struku i zakonski zaštite materinski jezik, a ne da se s njim obračunavaju ili nadmeću. Takva se zamisao provodi u HDSSB-u, stranci kojoj pripadam. Riječ je o jedinoj nacionalnoj stranci koja se praktično skrbi o hrvatskom jeziku - osim što su naši zastupnici jedini u Hrvatskom saboru progovorili o sramotnom ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Predsjedništvo nas potiče na skrb o jezičnom (pa tako i nacionalnom) identitetu, a članovi su uvijek raspoloženi pri smišljanju ideja i njihovoj provedbi. Godinama obilježavamo Dane hrvatskoga jezika, jezično usavršavamo maturante, uvježbavamo javni nastup, održavamo radionice jezičnih savjeta u praksi. Od ove godine nezaobilazan postaje i Međunarodni dan pismenosti. A možda baš naši zastupnici u skorije vrijeme budu pokretači inicijative za izglasavanjem Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Mislim da sam započeo pisati o majčinskom odnosu...