VIŠKOVCI – Koliko život može biti okrutan prema onima koji se s njim ne znaju uhvatiti u koštac, uvjerili smo se jučer u Viškovcima posjetivši 62-godišnjeg Mirka Bogdanića. Pogled s ceste na trošnu kuću u Ulici kralja Tomislava, na broju 87, ne odaje dojam da itko u njoj može živjeti. Oronule cigle, dotrajali crijep, nagnuta drvena kapija, a u dvorištu zubom vremena nagriženi bunar. Hodajući kroz visoku travu, dozivamo domaćina. Škripava vrata svog doma otvara nam Mirko i poziva unutra. Već “na prvu” govori nam kako je bolestan, ali da će biti bolje. Na teške životne prilike u kojima živi ovaj nekadašnji branitelj upozorio nas je njegov susjed i prijatelj. Mirko nas, pak, srdačno dočekuje i poziva u, vjerojatno, jedinu prostoriju u kući u kojoj se, uvjetno rečeno, može stanovati. Svjetlost se teškom mukom probija kroz zamućena stakla na vratima i prozoru, a s njih vise krpe koje su vjerojatno nekada služile kao zastori. Na dotrajalom štednjaku dvije su šerpe, pokraj njega kada. Na sredini sobe je stol, a lijevo krevet na kojem nema posteljine. Na njemu su nekakve krpe kojima se Mirko pokriva. Sa stropa otpada nešto nalik na vapno, dok je cijela prostorija nagrizena vlagom. Mirko je rođen 16. listopada 1952. godine, nikad se nije ženio, a jedno vrijeme radio je i u Njemačkoj, i to u Mercedesu. Međutim, zov domovine i oca koji je živio sam Mirka je vratio u Hrvatsku. Kola su tada krenula nizbrdo. Priča nam i kako je bio u Domovinskom ratu, a sada pokušava ishoditi mirovinu.

- Bolestan sam, bio sam u vojsci pa pokušavam doći do mirovine, ali nekako malo vjerujem u pozitivan ishod. Imam oko 18,5 mjeseci provedenih u Domovinskom ratu. Predao sam zahtjev, prošla je i komisija. Sluh na oba uha mi je oštećen, jako slabo čujem, ali izgleda da nemam dovoljan postotak oštećenja - kaže Mirko, te dodaje kako mu je teško živjeti sam. Nekad je imao oca, majku te čak četiri sestre. Roditelji i jedna sestra, kaže, preminuli su. Iako mu je teško, Mirko ne želi odati koliko, te gotovo tješeći nas i sebe, upozorava da ima kakva-takva primanja.

- Osam godina sam primao vojnu opskrbninu, a od ove godine sam na socijali. Dobijem oko 800 kuna, i to je jedini prihod od koga živim. Struju imam i redovito ju plaćam, ali ne trošim puno pa nekako podmirim. Samo, opet moram na razne pretrage u Osijek - kazuje. Pitali smo ga i kako se našao u Njemačkoj, te što je po zanimanju.

- Nemam vam ja zanimanja, radio sam u njemačkom Mercedesu osam godina kao metalni brusač. Međutim, otac je bio sam kod kuće, imali smo nešto zemlje i odlučio sam se vratiti u domovinu. Nikad se nisam ženio, nemam svoje obitelji - kaže Mirko. Tijekom cijelog razgovora ovaj nekadašnji branitelj ističe predani zahtjev za mirovinom, ali i strah da ju na kraju neće moći ostvariti.

- Problem je što u Hrvatskoj imam također oko osam godina radnog staža s onim vremenom koje sam proveo u vojsci, ukupno oko 16 godina. Ne znam hoću li na osnovi toga uspjeti riješiti mirovinu. Neki mi govore da moram imati najmanje 16 godina radnog staža u Hrvatskoj i 65 godina života da bih ostvario mirovinu. A meni je 62 godine - kaže.

Na upit što mu je potrebno, jedva priznaje kako bi valjalo da ima štogod drva. Povadit će, kaže, i koju šljivu pa će se već nekako ogrijati. Obećali su, kaže, i u Općini ili Županiji dati novac za ogrjev, pa se Mirko nada da će i ovu zimu u svom trošnom kućerku nekako prezimiti. Unatoč teškim i neljudskim uvjetima života, Mirko nam ne želi priznati koliko mu je teško i tijekom cijelog razgovora pokušava ublažiti svoju situaciju.

- Nisam vam ja zahtjevan, kako mi je – tako mi je. Samo da nekako ostvarim tu mirovinu... - s nadom zaključuje naš razgovor Mirko, prateći nas iz svog širokog dvorišta u kojem na klimavim nogama stoji vremenom nagrižena kuća koja samo što se ne uruši.