Posljednje vijesti iz Vlade govore o neminovnosti još jednog rebalansa proračuna, a i dalje su aktualni novi porezi poput poreza na nekretnine i štednju. O aktualnim poreznim temama razgovarali smo s uglednim stručnjakom za porezni susrtav, mr.sc. Brankom Paraćem.

U kontekstu sveukupnog stanja u zemlji, kako bi ocijenili poreznu politiku Vlade, odnosno hrvatski porezni sustav, kao važan čimbenik stabilnosti ne samo punjenja budžeta nego i opće stabilnost države?

- Prije svega, valja kazati kako “vrludanje” u kreiranju poreznog sustava traje više od dvadeset godina, te nije vezano samo za aktualnu Vladu, već više-manje za sve hrvatske vlade do sada. Posebnost aktualne Vlade je u tome što se pokušaji oblikovanja poreznog sustava odvijaju u krajnje nepovoljnim okolnostima vezanima za zahtjeve EU u proceduri prekomjernog deficita, te višegodišnjoj recesiji. Želim podsjetiti na kontinuirano povećanje javnog duga, s jedne, te istodobno povećanje deficita državnog proračuna, s druge strane. Rečeno svakako doprinosi iznuđenim rješenjima na području poreza, s primarnim ciljem “krpanja” kroničnog deficita, a manje u funkciji postizanja razvojnih makroekonomskih ciljeva. Dosadašnje vlade, bez iznimke, među prvim svojim potezima su imale izmjenu dotadašnjih poreznih propisa i to kod ključnih poreznih oblika (poreza na korporativnu dobit, porez na dohodak, porez na promet...). Kad se analiziraju izmjene u proteklih 20-ak godina, uz iznimku usvajanja sustava PDV-a, nameće se zaključak kako je sve to bilo više zbog stvaranja dojma u javnosti, kako se nešto radi. Želim podsjetiti da su ključni propisi (zakoni i pripadajući pravilnici o provedbi zakona), samo za tri navedena porezna oblika, mijenjani stotinjak puta. Nije potrebno pojašnjavati što je toliki broj izmjena zahtijevao od samih poreznih obveznika, ali i djelatnika Porezne uprave. Kad se tomu dodaju nejasni i “rastezljivi” propisi, s nizom zabilježenih “kreativnih tumačenja” od strane Porezne uprave, jasno je zašto postojeći sustav predstavlja ozbiljan teret poreznim obveznicima, ponajprije glede njegove (ne)stabilnosti. Istodobno, sve dosadašnje promjene postojećih poreza, kao i uvođenje novih, nije dovelo do zadovoljavajućeg punjenja proračuna, jer je javna potrošnja rasla još brže, o čemu najbolje govori rast zaposlenika u državnom sektoru, uz istodobni gubitak brojnih radnih mjesta u realnom sektoru u posljednjih šest godina. Oblikovanje hrvatskog poreznog sustava svih proteklih dvadesetak godina držim nedovoljno izučenim, u pravilu, bez potrebnih simulacija, za što postoje brojni primjeri.

Sustav poreza ključan je faktor za funkcioniranje gospodarstva, za investicije, koje nam kronično manjkaju. Koji od sadašnjih poreznih oblika negativno utječu na nedovoljne investicije. Drugim riječima, zašto izostaju ozbiljnije revizije (reforme) postojećeg poreznog sustava? Uostalom, to je preporuka i Europske komisije...

- U proteklom razdoblju bilo je i dobrih primjera u poreznom sustavu, koji su bili u funkciji poticanja investicija. U tom smislu, želio bih podsjetiti na gotovo zaboravljeni instrument pod nazivom “zaštitna kamata”, u sustavu oporezivanja korporativne dobiti, koji se primjenjivao u razdoblju od 1994. do 2000. godine, kada je ukinut od strane tadašnje koalicijske vlasti. Međutim, nakon dolaska na vlast druge političke opcije, od početka 2005., unatoč kritikama kada je instrument ukinut, više nije bilo spremnosti da se predmetni poticajni instrument vrati. Zaštitnom kamatom poduzetnicima je bio priznat “trošak” vlastitog kapitala uloženog u poduzetnički pothvat, jer se uloženi kapital “ukamaćivao” zaštitnom kamatom, po stopi od 3%, u razdoblju od 2004. do 2006. godine, a potom po stopi od 5%, koje je predstavljala odbitnu stavku porezne osnovice. Rečenim instrumentom, kojim se priznavao “trošak” uloženog vlastitog kapitala, postizalo se nekoliko učinaka. Prvo, poduzetnici su bili stimulirani ulagati najkvalitetnije izvore financiranja (kapital), koji su posljedično jačali bonitet kod banaka i mogućnost korištenja tuđih izvora, a time i snažno poticanje proširenja djelatnosti. Drugo, zaštitna kamata je poticala zadržavanje ostvarene dobiti u poslovnoj funkciji, jer se time povećavao iznos kapitala, a time i iznos zaštitne kamate kao odbitne stavke porezne osnovice u sljedećem razdoblju. Treće, za brojne poduzetnike, najvažniji pozitivni učinak zaštitne kamate bio je u zaštiti supstancije (kapitala) od razornih učinaka inflacije. Naime, nominalna zaštitna kamata, najprije 3%, a potom 5%, primjenjivala se na prethodno revaloriziranu vrijednost vlastitog kapitala stopom rasta cijena industrijskih proizvoda. Dakle, poduzetnici su bili sigurni da, u uvjetima inflacije, neće plaćati porez na inflacijsku (nepostojeću) dobit. Rečenim instrumentom ostvarivao se toliko željeni koncept financijske zaštite kapitala, koju priželjkuju poduzetnici širom svijeta. Svima je poznata izreka da je inflacija najrašireniji i “tihi” oblik poreza, koji se tako ne naziva, koji se distribuira na sve porezne obveznike, kako pravne, tako i fizičke osobe (cjelokupno stanovništvo).

Naravno, na nedostatak investicija, a što je hrvatska nasušna potreba radi smanjenja nepodnošljivo visoke nezaposlenosti, posebno mladih, ne utječe samo porezni sustav. Međutim, prema mom mišljenju, osim previsokog poreznog opterećenja, a zbog nikad dovoljnog punjenja proračuna, na destimulaciju poduzetnika još više utječu prečeste izmjene poreznih propisa. Kako bi ozbiljan investitor mogao planirati svoje poslovanje u dužem razdoblju, a istodobno svjedoči teško objašnjivim izmjenama, primjerice, obveze za doprinos na plaće za zdravstveno osiguranje (smanjivanje s 15% na 13%, a ubrzo povrat na 15%), izmjene opće stope PDV-a za hotelijersku i ugostiteljsku djelatnost (smanjenje s 23% na 10%, a ubrzo povećanje na 13%)? Ili, kako će investitor simulirati svoje poslovanje nakon olakšice za porez na dobit, ako ju reinvestira (ostvarenu dobit u poslovanju preoblikuje u temeljni kapital), s već dokazanim pozitivnim učincima, koja se primjenjuje od 2012. godine, a već je (u Nacionalnom programu reformi), s primjenom od 2015. godine, najavljena redukcija?

Po mom mišljenju, potrebna je (konačno) temeljita reforma poreznog sustava, koji će osjetnije poticati nove investicije, posebno inozemne, jer dosadašnje “kozmetičke” izmjene više upućuju da je gospodarstvo u redovnom, a ne “izvanrednom” stanju, što najbolje pokazuje visoka stopa nezaposlenih, odnosno najmanjom stopom zaposlenih u EU, koja iznosi svega 53,9%.

Je li sadašnji sustav poreza na dodanu vrijednost (PDV) dobar, je li kao takav održiv i treba li ga mijenjati, izvršiti stanovite korekcije? Kako komentirate fiskalizaciju (Linićeva ostavština) i je li se ona pokazala učinkovitom?

- Postojeći sustav PDV-a, koji se u Hrvatskoj primjenjuje od početka 1998. godine, nije naravno originalni hrvatski proizvod. Međutim, porezne stope, pri čemu je sadašnja opća stopa od 25% među najvišima u EU, izraz su “izgladnjelog” hrvatskog proračuna. Originalnost sustava izražava se, u ograničenom dosegu, kombinacijom stopa (opća stopa 25%, snižena stopa 13% i “povlaštena” stopa od 5%). S obzirom na značaj PDV-a za punjenje državnog proračuna (u 2014. očekuje se oko 42 mlrd. kuna), što je “najsigurniji” prihod, teško je kazati što bi trebalo mijenjati. Rekao bih da su postojeće (visoke) stope, koje u konačnici plaćaju svi građani (potrošači) izraz nedostatka prihoda za financiranje preskupe države, a ne promišljene šire ekonomske politike, i posebno porezne politike. Nažalost, po mom mišljenju, to će (visoke stope PDV-a) biti naša realnost dugi niz godina, jer postojeća vlast, kao ni one ranije, nisu bile spremne na reforme, kojima bi se smanjivali, a ne povećavali javni rashodi, kao što je slučaj već duže vrijeme u nas. Međutim, ovdje valja podsjetiti na dobro poznato pravilo na području poreza, a to je da rast poreznih stopa, nakon neke razine, ne dovodi do rasta “mase” poreznih prihoda. To se najbolje vidi upravo kod PDV-a, kod kojih je od početka 2014. godine, došlo do rasta snižene stope, s dotadašnje 10%, na 13% za veliki broj dobara i usluga, a istodobno je zabilježen ozbiljan pad ubranih poreza za oko 1,5 mlrd. kuna u prvoj polovici godine, u odnosu na jednako razdoblje lani.

Što se tiče projekta fiskalizacije, bez obzira na to da ni to nije originalni hrvatski proizvod, držim ga rijetko pozitivnim projektom aktualne Vlade, odnosno Ministarstva financija. Dovoljno je pogledati podatke o ostvarenom prometu, i drugim ključnim pokazateljima, u 2013. godini, posebice u djelatnosti ugostiteljstva i turizma i malih trgovaca. Nema sumnje da je projektom fiskalizacije obuhvaćen veliki dio djelatnosti, koji ranije nije bio iskazivan u legalnim tokovima. Primjerice, prema podatcima Fina-e, unatoč svima razvidnom stvarnom smanjenu “fizičkog” prometa zbog recesije i smanjenja opće potrošnje, u 2013. godini, broj zaposlenih u kafićima, povećan je za nevjerojatnih 32%, u odnosu na 2012. godinu, prosječne plaće je povećana za 8,3%, prosječni dnevni prihod po kafiću je povećan za 36%, umjesto prosječnog gubitka iskazana je dobit... Slično je i kod restorana. Dakle, nema sumnje da je fiskalizacijom veliki dio prometa vraćen u legalne kanale. Međutim, kad se to zna, problem smanjenog prihoda od PDV-a u 2014. godini tim je veći. Naime, ni pozitivni učinci fiskalizacije, koja je u prvoj polovici 2013. uvođena postupno, a u 2014. bez iznimke, nisu bili dovoljni za rast prihoda od PDV-a, što najbolje ukazuje na ključni problem, a to je ozbiljno smanjenje potrošnje, jasno, zbog nedovoljne kupovne moći najvećeg broja potrošača, s jedne, ali i odgađanje potrošnje onih koji još imaju što trošiti, te zbog neizvjesne budućnosti i nesigurnosti radnog mjesta, s druge strane.

Kakvo je po vama stanje sa sadašnjim poreznim opterećenjem gospodarstva, poduzetništva... Vlada se hvali kako je dijelom rasteretila privatni sektor poreznog presinga, no gospodarstvo nikako da krene naprijed. Gdje je tu problem? Naime, poduzetnička klima je i dalje nepovoljna...

- Već duže vrijeme se vode teorijske i stručne rasprave o ukupnom poreznom opterećenju u Hrvatskoj. Naravno, aktualna vlast, zbog potrebe punjenja proračuna i kronično nedostajućih prihoda, uvijek ističe kako “još ima prostora za povećanje poreza”, u odnosu na zemlje EU. Ovdje nije moguće ulaziti u podrobnija obrazloženja, ali sam sklon prihvatiti analize i zaključke naših poznatih autoriteta za područje javnih financija, koji dokazuju da je ukupni porezni teret u Hrvatskoj dosegao, pa i prešao, njen realni porezni kapacitet. Uostalom, takve poruke Hrvatskoj, osim hrvatskih stručnjaka, šalju tijela i predstavnici Svjetske banke i Europske komisije. Što se tiče poruka iz Vlade, kako je rasteretila privatni sektor poreznog tereta, moram priznati da mi to, kao nekome koji se dugi niz godina bavi porezima, nije poznato, barem ne u mjeri u kojoj bi to bilo relevantno za pokretanje tog dijela gospodarstva. Kako sam već kazao, povremeno se, bez dovoljno priprema i analiza učinaka, donese neka mjera “za pokazivanje”, ali takav pristup, po mom mišljenju, ne može riješiti ključni hrvatski problem, a to je nedovoljna zaposlenost. Po mom mišljenju, rješavanje visokog deficita, i nabujale javne potrošnje, ne bi trebalo više tražiti u uvođenju novih i povećanju postojećih poreza, već u ozbiljnim reformama na rashodnoj strani proračuna, te smanjenu poreznog tereta, barem na neko vrijeme, kako bi gospodarstvo dobilo potrebni poticaj.

Kakvo je vaše mišljenje o parafiskalnim opterećenjima od kojih su neka doista bizarna, no ukupno uzevši i to je velik problem za uspostavu zdrave, efikasnije i normalnije financijske klime?

- Parafiskalni nameti su nešto na što porezni stručnjaci već dugo upozoravaju. U javnosti se mogu sresti različiti podatci o njihovom broju, od kojih se neki zaista mogu nazvati bizarnima, što samo pokazuje složenost problema. Jedan od bivših ministara (ministrica) financija javno se pohvalila (za saborskom govornicom), kako su uspjeli popisati parafiskalne namete. Naravno, nije objašnjeno tko ih je, zbog čega i uz čiji “blagoslov” uveo. Aktualna Vlada je nedavno reducirala neke od njih, a neke i ukinula, ali ih je još ostalo više stotina. Primjerice, kako objasniti uvođenje obveze plaćanja članarine turističkim zajednicama za knjigovodstvene servise i revizorske tvrtke prije nekoliko godina? Ili, unatoč “veleumnim” raspravama o statusu HRT pretplate prije nekoliko godina, još uvijek nije jasno što je naknada (pretplata), porez na posjedovanje radio i TV prijamnika ili naknada za uslugu, koja se plaća HRT-u, a koja osigurava sigurni prihod za više od 3.000 zaposlenika rečenog mastodonta, kojemu je teško naći primjer u susjednim puno bogatijim zemljama. Ili, kako objasniti nedavno uvedenu naknadu mobilnim operaterima, kojom se nadležni ministar pohvalio u javnosti kako će im “uzeti par stotina milijuna godišnje”, a koju su oni odmah prebacili na korisnike svojih usluga? Nema sumnje da je i u tim slučajevima također riječ o porezima, koji se tako ne nazivaju, što je za korisnike (obveznike), naravno, nebitno. Vjerujem da će svaka ozbiljna i, nadam se, neizbježna porezna reforma, uz klasične porezne oblike, trebati zahvatiti i brojne parafiskalne namete, i to posebno kod jedinica lokalne samouprave (općina i gradova), čiji se prihodi počesto netransparentno troše.

Treba li i kako provesti oporezivanje nekretnina, oporezivanje kamata na štedne uloge, uvesti nove poreze na kapitalnu dobit?

- Valja odmah kazati da je riječ o poreznim oblicima koji postoje i u drugim zemljama. Međutim, njihovo uvođenje u Hrvatskoj, zbog niza razloga, izaziva dvojbe. Inače, oporezivanje nekretnina je postojalo u bivšoj državi, pa i nije riječ o novom poreznom obliku, barem za one starije čitatelje. Valja podsjetiti da je Hrvatska u samom europskom vrhu, po broju nekretnina u privatnom vlasništvu, što je rezultat socijalnih, ali i ekonomskih razloga u prošlosti. Naime, stjecanje nekretnine dugo godina bio je gotovo jedini oblik štednje, pa nije rijedak slučaj akumuliranja kuća, stanova i drugih nekretnina, a u cilju osiguranja socijalne sigurnosti u starijoj dobi. Dakle, hrvatski građani posjeduju ogromnu nelikvidnu imovinu, ali nedovoljnu financijsku moć, kako bi plaćali pripadajući porez. Problem se usložnjava zbog socijalnih migracija, u kojima je veliki broj građana naslijedio nekretnine u ruralnim i pasivnim područjima, koje se gotovo i ne koriste. S obzirom da je ovdje riječ o imovinskom porezu, postavlja se pitanje osnovice, koja bi trebala biti tržišna, realna vrijednost. Ne treba podsjećati na to kako ogromni broj nekretnina nema nikakvu tržišnu vrijednost. Kad se tomu doda potpuni slom nekretninskog tržišta, koji traje već šestu godinu, problem je još ozbiljniji. Naravno, za uvođenje poreza na nekretnine svakako su važne uredne zemljišne knjige, koje su, unatoč nekim pozitivnim pomacima, još uvijek daleko od željene ažurnosti. Nije teško pretpostaviti, osim očekivanih teškoća (i troškova) ubiranja, i sljedeći učinak predmetnog poreza. Veliki broj vlasnika nekretnina, zbog nedovoljne financijske snage, neće moći plaćati porez, te će se na ionako zamrlom tržištu pojaviti brojne nekretnine. Tko će ih kupovati? Naravno, onaj tko ima novaca. Držim da nije teško pretpostaviti tko će to biti i što će biti krajnji rezultat.

Što se tiče poreza na kamate na štednju, bez obzira što će, prema najavama iz Ministarstva financija, zahvatiti samo “velike” štediše, s prihodima od kamata većim od 12.000 kuna godišnje, držim da ga je trebalo ozbiljnije analizirati, a sa stajališta popratnih učinaka. Naime, za očekivati je povlačenje “velikih” štednih uloga, pa i u “čarapu”. Ne treba naglašavati kako će to utjecati na kreditni potencijal poslovnih banaka, iz kojeg valja kreditirati nova ulaganja. Također, valja očekivati “usitnjavanje” štednih uloga, iznad iznosa koji podliježu porezu, prema poslovičnoj hrvatskoj maštovitosti. Držim da su popratni negativni učinci ovoga poreza puno veći od prihoda za proračun.

Porez na kapitalnu dobit porezni je oblik koji je zaista prikladan za stjecanje političkih bodova u javnosti. Kaže se, to su oni koji ostvaruju dobit mešetarenjem na burzi, što osigurava široku potporu od najšireg sloja stanovništva. Je li to baš tako? Mnogi naši građani su, razvojem kapitalizma, logično, prihvatili i instrumente financijskog tržišta, pa su višak sredstava alocirali u kupnju dionica i, počesto, ulagali u otvorene investicijske fondove. Sjeća li se netko indeksa Crobex krajem 2007. godine, kada je iznosio 5.400 bodova, da bi u razdoblju recesije, koja traje već sedmu godinu, višestruko pao, te da sredinom 2014. godine iznosi svega oko 1.800 bodova? Pitaju li se zagovornici poreza na kapitalnu dobit, što je s ostvarenim ogromnim gubitcima? Hoće li se oporezovati prinos od prirasta vrijednosti udjela, s rastom Crobexa, sa 1.250 na 1800 bodova u 2014., a istodobno zaboraviti gubitak od ulaganja u vrijeme kad je Crobex bio višestruko veći? Ako se ovaj porez uvede, držim potrebnim predvidjeti način priznavanja ostvarenih gubitaka u obliku prava na prijenos poreznog gubitka u sljedeće razdoblje, slično kao i u poduzetnika.

Može li RH kad je porezni sustav u pitanju nešto iskoristiti i preuzeti, i što, iz drugih država, napose članica EU koje po tom pitanju imaju uređeno i efikasnije stanje poput Njemačke i drugih zemalja?

- Držim da Hrvatska može puno toga preuzeti iz uređenih zemalja EU, ponajprije u smislu transparentnosti i stabilnosti poreznog sustava, te ustrojstva i organizacije rada same Porezne uprave, što aktualni ministar financija ovih dana i najavljuje. U smislu poreznog rasterećenja, bojim se, ne previše, jer su naši porezi “unaprijed potrošeni” prevelikom javnom potrošnjom, daleko većom nego što je hrvatski porezni kapacitet i realna snaga gospodarstva i stanovništva. Poreznim obveznicima, osim poreznog tereta, posebno smeta nestabilnost i prečeste promjene poreznog sustava, koje otežavaju poslovno planiranje, bez čega nema ozbiljnog poslovanja. Inače, već spomenuti instrument “zaštitna kamata”, koji je uveden davne 1994. i primjenjivan do 2000. godine, uz pomoć njemačkih poreznih stručnjaka, bio je predmet analize poreznih stručnjaka iz drugih zemalja, kao jedan zaista dobar porezni instrument, koji je poticajan za nove investicije, a kojega bi trebalo uvesti i kod njih.

Na kraju, držim da bi sve buduće mjere ekonomske, a posebno porezne politike, trebalo testirati na sljedeće pitanje, a to je: Potiče li ona zaposlenost? Sve druge učinke držim manje važnim, jer je nedovoljna zaposlenost Hrvatske, po mom mišljenju, ključni i teško rješivi problem u doglednoj budućnosti, sa svim popratnim posljedicama koje, držim, nije potrebno pojašnjavati.