STARA JOŠAVA - Vesna Jošavac (37) iz Stare Jošave od rođenja živi u invalidskim kolicima zbog cerebralne paralize, ali zaraznim osmijehom, snagom i voljom za životom inspirira sve ljude oko sebe. Vesna ne zna što znači hodati, no životni je optimizam ne napušta.

- Od rođenja ne znam za drugačiji život od onoga u invalidskim kolicima. Navikla sam na njih i uvijek sam vesela, otvorena, često mi kažu preiskrena za svijet u kojem živim. Ne mogu ništa sama, mama mi pomaže u svemu. Ruke su mi jako slabe, ali ipak sam zahvalna što se mogu bar malo služiti njima, tipkati po računalu, služiti se Internetom. Iako kratko, ali opet dovoljno da održavam kontakt s prijateljima i pročitam što me interesira. Prva četiri razreda osnovne škole išla sam u Novoj Jošavi s ostalom djecom svoje generacije, koja su me prihvatila sasvim prirodno, dolazila po mene i zajedno bismo išli do škole i kući. Naravno, mama me vozila u kolicima, pratila sam nastavu, ali tada nije bilo asistenata, a ja nisam mogla pisati. Završivši četvrti razred, trebala sam nastaviti osnovnu školu u Orahovici, no ona je bila potpuno neprilagođena. Tada je nastupilo za mene najgore razdoblje u životu – priča Vesna. Nakon prva četiri razreda osnovne škole morala je u Krapinske toplice kako bi završila osnovnoškolsko obrazovanje.

- I danas osjećam strah i nelagodu sjetivši se tih dana. U sobi nas je bilo sedam do osam, a medicinske sestre bi mi pomagale. Uvijek sam bila umorna; buđenje u sedam sati, pa terapija, nastava. Dječji odjel i škola bili su povezani, ali često ne bih otišla u školu. Postojao je čovjek koji posao guranja nas koji nismo mogli sami nije baš odrađivao kako je trebao tako da bih dugo ostala u krevetu ili u kolicima. Lijepo sjećanje veže me uz razrednicu Dragicu Rožić, koja bi došla često po mene i odvezla me u razred. Roditelji su dolazili svaki vikend po mene i vozili me kući, a meni je svaki povratak u školu bio ispunjen tugom jer sam željela biti kod kuće. Tamo sam upoznala najbolju prijateljicu Martinu Stiplošek, s kojom sam i danas u kontaktu - prisjeća se Vesna.

Kada je došla do osmog razreda, Vesna je poslana u Zagreb u Centar Dubrava kako bi odlučili što dalje.

- Zaključak u Centru bio je da sam nesposobna za rad jer ne mogu rukama i nisu mi dopustili da upišem srednju školu. Tako sam se 1993. godine vratila kući, knjige su mi bile najbolji i jedini prijatelji, sve do nedavno, kada sam se počela služiti laptopom. Prema tadašnjem zakonu, napunivši osamnaest godina, oduzeta mi je poslovna sposobnost i određen mi je skrbnik. Zahvaljujući pravobraniteljici za osobe s invaliditetom Anki Slonjšak, ta je odluka ukinuta prije dvije godine. Ne znam što rade u Centru za socijalnu skrb, s obzirom na to da sam nedavno dobila obavijest da im moram dostaviti dokaz o mjestu prebivališta i poreznu karticu. Gdje su bili kad mi se oduzelo pravo na školovanje i poslovna sposobnost? – ogorčena je Vesna.

Danas je ona aktivan član zajednice, druži se s mještanima, rado dolazi na sva događanja u cijeloj okolici, a njezina sudbina nije ostavila ravnodušnima ni Udrugu navijača Orahovački duhovi, koji su joj posvetili humanitarnu akciju i prikupljenim novcem kupili sustav Servus za samostalno služenje telefonom.

- Time sam dobila određenu dozu samostalnosti, koja mi je važna ostanem li sama u kući. Moram reći da mi je obitelj sve, u njima nalazim svu potrebnu ljubav i volju za životom. Ništa mi nije teško, svjesna sam svog života kakav jest i radujem se svakom novom danu – zaključuje Vesna, koja gotovo na prste može izbrojiti knjige u orahovačkoj gradskoj knjižnici koje nije pročitala.