Ispucali stropovi, vlaga u kutu svake prostorije, a strop improvizirane kuhinje popločen ostacima daščica.

Sa zida u kupaonici runi se boja, klimavi bojler samo što ne padne u okrnjenu kadu. Kroz ulazna vrata, unatoč postavljenoj staroj ambasador deki i tome što je polovina travnja, fijuče i struji vjetar i hladnoća.

Toplina se ipak, koliko-toliko, širi domom gdje živi čak sedam sirotih glava, zahvaljujući peći koju im je, kažu priskrbio župnik. Dio je to životnih uvjeta koje je teško opisati riječima, a u kojima svakodnevno vrijeme provodi Elenka Najduček, krhka žena četrdesetih godina, sa svojih šestero djece. Dva je puta Elenka rodila blizance, 1991. Branka i Renatu, onda Kristinu, pa Valentinu koja je dijete s posebnim potrebama, te 2006. godine sinove Mateja i Tomislava. Nesretna se Elenka nedavno rastala od supruga, a sva su djeca ostala s njom. Za svoje se sinove, blizance, izborila 2008. godine, kada su im oduzeti zbog, kako je tada naveo Centar za socijalnu skrb, činjenice da su previše siromašni. Sinovi su vraćeni u obitelj, a Najdučekovi su tada bili dobitnici nagrade Ponos Hrvatske.

Elenka, osim svoje djece, danas nema ništa. Živi u stanu nekadašnje pustare, koji je, kaže, u vlasništvu Grada. Svaka pomoć, ponajviše u hrani, više joj je nego dobrodošla. I njoj, i njezinoj djeci, ide Uskrs.

– Živimo od socijalne pomoći i doplatka. Puno nas je, a novca malo. Jako nam je teško. Vidite u kakvim uvjetima živimo, a nemam odakle skupiti novac kako bih uredila stan. Kupaonica, hodnici, namještaj, sve je u jako lošem stanju. Potreban nam je hladnjak - kazuje skromna Elenka kroz suze.

Renata i Kristina sjede nasuprot majci s rukama na licu. Renati je 23, a Kristina je nedavno postala punoljetna. I jedna i druga žele raditi i zaraditi, za sebe, ali i za braću, za majku. Renata ima molbu za sebe i za sestru: – Potrebna nam je putna torba, kofer. Sestra i ja bismo trebale ići raditi na more, ali ovo malo stvari što imamo nemamo u čemu ponijeti - kaže Renata. Ona je završila srednju školu i sad ima zvanje pomoćnog pekara, dok Kristini to nije pošlo za rukom. “Prvo sam išla u 'Emšu', poslije sam se prebacila za mesara, ali zbog obiteljskih razloga nisam uspjela završiti školu”, pojašnjava Kristina. Obitelj živi od 2.650 kuna socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Braća Matej i Tomislav idu u školu, u prvi razred. “Potrebna nam je i obuća, odjeća”, kaže Elenka. Zahvaljuje svima koji joj pomažu, tako i udruzi građana Veliki za Male, koji su joj i za našeg posjeta donijeli prekrivače i kućanske potrepštine.

- Nije jednostavno, teško mi je. Nije lako ni djeci. Nikad nisam bila u radnom odnosu, moj je život protekao u kući othranjujući i čuvajući djecu - kaže Elenka.

Cijeli razgovor, glave naslonjene na dlan, prati Valentina. Jedva prozbori koju riječ. Njezina majka kaže kako je bolesna.

- Ona ide u Centar “Ivan Štark”. Odvezu je autobusom i vrate. Vrijedna je, rado pomaže u kući, samo ima problema s govorom, a ne zna ni čitati ni pisati - kaže Elenka.

Iz svojega nas je skromnog doma obitelj Najduček ispratila pogledom punim nade. I njima je Uskrs! Nadaju se da će bar za blagdan imati dovoljno hrane na stolu.