Davor Brmež, direktor osječkog centra Grand Auto, redovito je na biciklu. Za naš prilog opisao je zašto voli i vozi bicikl.

Prije svega moram reći da je moja prva ljubav ipak nogomet, i to od malih nogu, pa sve do operacije koljena u ožujku 2010. godine. A onda mi je liječnik rekao da mi s obzirom na nedostatak prednjeg križnog ligamenta preporuča prije svega plivanje i vožnju bicikla. I tako je krenulo. Nedostatak nogometa, kao fizičke aktivnosti kojom sam se posljednjih 20-ak godina bavio bar dva puta tjedno, zamijenio sam biciklom. Posavjetovao sam se s kumom, koji je već neko vrijeme vozio, pitao za mišljenje i mog rođaka Gebu i kupio bicikl kakav je najbolje odgovarao mojim potrebama i afinitetima.

U početku su to bile kratke, ali uglavnom brze ture prema Baranji. Nakon nepunih šest mjeseci, klapa inače prilično “napaljenih” amatera čak me nagovorila na godišnji izlet/utrku do Iloka. Nisam bio siguran u taj pothvat, ali sam kao jedan od predstavnika sponzora (Grand Auto Osijek – Ford) osjetio da bih se trebao pojaviti na startu. Pa dokle izdržim. I tako smo krenuli, dečki su me držali u “firungu”, a do Vukovara sam oborio svoj dotadašnji prosjek – vozio sam prosječnom brzinom 27,3 km/h (takve se stvari pamte). Iako je kombi bio negdje u blizini, svakom sljedećom odvoženom etapom bio sam sve uporniji u nastojanju da izdržim do kraja. Grč me sustigao na ulazu u Ilok, ali tada više nije bilo šanse da odustanem. I stigao sam. Nije mi bilo važno ni što su se najbrži već odavno presvukli, spremili bicikle, popili cugu i završili predjelo. Ja sam tada pobijedio sam sebe.

Poslije toga sve je bilo lakše. Trudim se voziti bar dva puta tjedno, uglavnom sam na ruti do Kormorana u Kopačkom ritu i u društvu supruge i kume. Iako najviše volim sam odrediti tempo, u društvu je uvijek ljepše. Kad ima vremena, odvozimo i mali krug (Osijek - Bilje - Lug - Kozjak - Bilje - Osijek, nap. ur.). Vjerujte, nema ništa ljepše nego nakon napornog radnog dana odvoziti tih 30-ak kilometara i u povratku popiti crni radler u Lopoču ili Skyju uživajući u društvu i prirodi Baranje i Kopačkog rita. Moj je to omiljeni način oslobađanja od stresa. Kad bih bar mogao ustaliti tri vožnje tjedno tijekom sezone, nitko sretniji od mene. S obzirom na to da sam zaljubljen i u amatersku fotografiju te da su mi omiljeni motivi Baranja i moji najbliži, svako malo evidentiram te naše male pothvate.

Ponekad nas vozi i više, priključe nam se i “napaljeni” s trkalicama kad im je do druženja, a ne samo do trke. Jednom su nas izazvali i da se popnemo s njima na baranjski “Garmiš” i umalo smo uspjeli, ali bilo je prevruće – oko 40 stupnjeva Celzijevih. Iako, rukavica je bačena. Biciklisti su doista najbolje društvo koje postoji, a biciklizam logičan način rekreacije i zdravog života u našoj ravnici.