Biti siromašan je zastrašujuće, stresno, neugodno, demoralizirajuće, depresivno i teško. Moj je djed bio bogat čovjek, no nije imao osjećaj odgovornosti. Trojica od njegova četiri sina neobazovana su i imaju problema s alkoholom, piše Robert H. na jednom od brojnih foruma na internetu.
Jedan od njih je i moj otac. Imali su i onaj lažni osjećaj ponosa zbog kojih im je bilo neugodno raditi male, prljave poslove, nastavlja svoju priču Robert H., razmjenjujući bolna iskustva s milijunima u svijetu koji proživljavaju i pokušavaju preživjeti siromaštvo. Naravno, pritom je globalna internetska mrežu svojevrsni ventil za rasterećenje od gomile frustracija.
STRAH OD BANKE
Sve je više ovakvih ispovijedi u kojima participiraju i hrvatski građani dovedeni do i preko ruba siromaštva. “Izgubio sam prijatelje, sve mi je bilo besmisleno”, iskustvo je osobe koja se u virtualnom svijetu predstavlja kao Hrvoje B. Siromaštvo ga je promijenilo i kao osobu.
- Očvrsnuo sam. U situacijama koje većinu zastraše i uznemire, ja sam posve miran, pijuckajući čaj. Počeo sam poštovati ljude koji naporno rade, čak i one najprljavije poslove. Mnogima je neugodno popričati s beskućnicima, ljudima koji skupljaju plastične boce ili se snalaze na sve moguće načine, no meni je to osobit užitak. Postao sam svjestan što znači imati što za jesti - piše Hrvoje, kojega je bijeda snašla preko noći, naravno, nakon što je ostao bez posla.
Čak i ako se rodite u izobilju, kao Robert s početka priče, ili sami zaradite svoje bogatstvo, kada sve izgubite, padnete na dno - svima je jednako. Siromaštvo guši!
- Pripadali smo srednjoj klasi i nikada, zapravo, nisam ni vidio pravog siromaha. Jednom godišnje roditelji su nas vodili u Gardaland. Ili na more, skijanje... Imao sam mnogo videoigrica i veliku kolekciju CD-ova koje mi je mama kupovala svaki put kada bih dobio dobru ocjenu u školi. Onda sam upisao fakultet, sestra je planirala svatove, a tata je kupio stan. Sve se to dogodilo u kratkom vremenu pa smo završili u dugovima. Prevareni smo. Našli smo se u okovima kredita. Siromaštvo se uvuklo u naše živote. Sve se dogodilo iznenada, brzo, osjećao sam se kao da sam skočio iz aviona bez ikakve pripreme i moram naučiti letjeti dok padam, riječi su jednog Vedrana, također internetskog “forumaša”, iz kojih se jasno iščitava šok koji ga je snašao nakon što je otac bankrotirao.
Kaže kako nije bilo novca za njegov studij, morao je smisliti način kako ga sam zaraditi. Nije imao ni za prijevoz. Pješačio je. Zabava, kino i izlasci nisu dolazili u obzir. Žicao je cigarete i jedva se prehranjivao.
“Najgore je bilo izići na kraj s bankom. Morali smo prodati namještaj, skromnu zlatninu... sve što je imalo vrijedilo”, priča svoje iskustvo Kristina, čiji se slučaj nimalo ne razlikuje od Vedranovog, zapravo se nadovezuje. Predložila je ocu da prekine studiranje i počne raditi dok kriza ne prođe. Otac ju je pokušao odgovoriti, rekavši da nakon posla sigurno neće imati vremena, volje ni snage učiti.
- Ja se nisam mogao obrazovati jer sam s 18 godina morao prehranjivati braću, sestre i roditelji. Neću dopustiti da se to dogodi tebi - rekao mi je otac. No dugovi su iz mjeseca u mjesec rasli - piše prije spomenuta Kristina. Živjela je, kaže, od milostinje svojih prijatelja koji su na izlaske trošili njoj tada nezamisliv novac. Bila je doslovce slomljena jer nije uspijevala zaraditi i studirati. Na svaku poslanu zamolbu dobivala je odbijenice. Sva su vrata bila zatvorena, čak joj ni prijatelji nisu željeli posuditi novac. “U džepu sam doslovce imala samo nekoliko kovanica da imam za hitan telefonski poziv. Danima sam besciljno lutala po gradu, ručala vodu ne bih li uštedjela. Rasprodali smo gotovu svu obiteljsku imovinu. Zatvorila bih se u kupaonicu i plakala. Sama. Danima” - najdublju je intimu podijelila djevojka Kristina s cijelim, makar i virtualnim svijetom.
IZVAN KONTROLE
Vanda F. iz Rijeke otkako zna za sebe bila je siromašna. Imala je samo dvije igračke: malog majmuna i lutkicu. Čuvala ih je jer bili su sve što je imala.
- Za nekoliko ću dana napuniti 33 godine, a igračke su još uvijek u savršenom stanju. Svoju djecu učim poštovati imovinu, svoju i tuđu - piše ova danas uspješna Riječanka. Jedino za čim žali je što nije zahvalila svima koji su joj pomogli, ohrabrivali ju, pružili joj šansu, podržali ju, makar i samo riječima.
No, odrasti bez gotovo ičega - ima i svojih naopakih prednosti: “Kao prvo, mogla sam si priuštiti nepromišljeni rizik. Pa što mi se gore može dogoditi? Vrlo je malo stvari koje me mogu rastužiti, razljuti ili uzrujati. Mnogo je toga izvan moje kontrole - emotivne reakcije na izvanjske događaje, stvar su izbora. Lako je sve ostaviti i otići. Odrastanje u neimaštini, znači mnoge ponižavajuće situacije. Onda se samo opustite i krenete dalje. Usredotočeni ste na rad na sebi. Shvatite da se drugi odnose prema vama, onako kako se sami odnosite prema sebi. Ako poštujete i volite sebe, i drugi će vas” - poručuje Kristina.
IZGLED VARA
Borna Z. otac je dvoje djece i nezaposlen je dvije godine. Za njih biti siromašan znači odlazak u obližnju crkvu ili javnu kuhinju na besplatan obrok. Besmisleni “kompliment” dobio je od dobrostojećeg susjeda kada mu je rekao da izgleda sjajno otkako je izgubio suvišne kilograme.
- Zahvalio sam mu, iako bih radije ne bio gladan i kupio svojoj djeci mlijeko jer imali smo ili za gorivo do trgovine ili za mlijeko - piše Borna, sretan što je bez posla (koji ga je ionako gušio) ostao baš na dan kad mu je i auto “krepao”. Bar nije dobio opomenu poslodavca što kasni na posao. Biti bez novca i imati djecu, dodatno je stresno. Bornina su djeca mala i ne razumiju kako život ponekad zna biti okrutan.
Stresno je morati pod svaku cijenu zadržati posao i odraditi sve smjene jer strahujete da vam plaću opet ne smanje jer i s ovim što sada imate - jedva uspijevate. Tada posežete za karticama i (ne)dopuštenim minusima. I to češće nego što biste htjeli. Automobil se uvijek pokvari kada nam to najmanje treba. U tom začaranom krugu kartica i minusa žive brojne hrvatske obitelji. I iz mjeseca u mjesec sve su siromašniji. A svatko bi poželio biti uredni platiša poreza državi jer to bi značilo da imaju posao i kakav-takav normalan život.
- Moji roditelji nisu imali novca, no bili su izvrsni učitelji i naučili su me odgovorno i samostalno živjeti - piše još jedan “forumaš”, izvjesni Mirko K., priključivši se ovoj virtualnoj raspravi. No, njegova priča nije nimalo neobična, on je, naime, sretnik jer je, kaže, bio samo materijalno siromašan.
Mnogi njegovi vršnjaci, 40-godišnjaci, nisu te sreće i na leđima imaju dugogodišnje kredite, minuse... Neki su zbog toga izgubili i domove. Ono što je nekomu vrhunac (ili bolje rečeno dno) siromaštva, drugomu se ne čini tako strašno.
Piše: Narcisa VEKIĆ
PREDRASUDE
Kad si siromašan, onda si i sumnjiv
I Vesna P. je uključena u virtualnu raspravu o siromaštvu. Njezina je majka bila samohrani roditelj i kao medicinska sestra odrađivala je bezbroj smjena da kćerima priušti pristojan život umjesto socijalne pomoći: “Šoping je za nas bila kupnja rabljene odjeće. Bila sam jako ponosna kada bih našla neki lijepi komad i nije me bilo sram to nositi, nije me bilo sram zbog toga što sam siromašna”. Nažalost, odrastati siromašan u maloj sredini ima posebnu socijalnu stigmu. Nerijetko se tada osjećate kao izopćenik iz društva, a i prvi ste sumnjivac kad nastanu kojekakvi problemi. “Učili su me da nikad ne uzimam tuđe stvari, no uvijek su u mene upirali prstom ako je nekomu nestao novac i morao sam ići ravnatelju na razgovor”, kaže Luka A. iz Splita, danas diplomirani pravnik.
MUKE VERONIKE
Nisam ni znala da smo siromašni
Uvijek smo imali dovoljno za jesti, a nas petero i baka živjeli smo zajedno u stanu. Roditelji su radili u državnim firmama. Nisu zarađivali mnogo i nisam se imala s kim usporediti jesmo li ili nismo siromašni je su svi u susjedstvu živjeli u sličnim uvjetima. Da smo siromašni shvatila sam kada smo odselili u veći grad jer je tata tražio drugi posao. Sjećam se te prve noći kod majčine daljnje rođakinje. Soba u kojoj je do jučer ona živjela sama, sada nas je bilo sedmero. Nakon tjedan dana nas je izbacila. Sanjala sam da živimo u velikoj kući, da su se moji roditelji vratili na posao, a ja da ponovno imam svoje prijatelje. Naravno, nije bilo tako. Grozno je biti siromašan, ali to ne određuje čovjeka kao osobu - iskustvo je Veronike B., slično tisućama.
Stresno je morati pod svaku cijenu zadržati posao i odraditi sve smjene jer strahujete da vam plaću opet ne smanje, priča Aleksandar Ž.
Osjećam se najbjednijim čovjekom na planetu, ne radim, nemam za režije i više gladujem nego sam sit. Ma sit sam takvog života, jada se Kristijan H.