O nesposobnosti hrvatskih političkih “elita” i knjigama koje je objavio prošle godine razgovarali smo s politologom, prof.dr.sc. Anđelkom Milardovićem, predsjednikom Instituta za europske i globalizacijske studije.

Svjedočili smo raspravi predsjednika Josipovića i HDZ-ovca Milijana Brkića. Čini se kao da je oštra pretkampanja za predsjedničke izbore već počela. Kakva će onda biti kampanja?

- Bit će vrlo prljava. Meni je, jednostavno, teško gledati tu posvemašnju tabloidizaciju hrvatske politike. Dakle, s najviših mjesta odašilju se tabloidizirane političke poruke, a ne ide se na meritum stvari, ne ide se na konceptualna pitanja, ne ide se na izlazak iz krize i prema reformskim sadržajima, prema poboljšanju kvalitete života itd. Znači, dok se zemlja i društvo urušavaju, s najviših političkih naslova vode se sterilne i jalove rasprave koje s meriturom stvari nemaju blage veze. To je ono što zamjeram svim akterima koji su politiku tabloidizirali, ili to pokušavaju, i svode je na dio društva spektakla, zabave i zaglupljivanja.

Hoće li izlaznost na izborima za EU parlament opet biti malena te ima li, s obzirom na jednu izbornu jedinicu, netko drugi osim SDP-ove i HDZ-ove koalicije ikakve šanse, posebice stranke okupljene oko HDSSB-a u Savez za Hrvatsku ili možda Gabrićev Nacionalni forum?

- Očekujem da neće biti neka pretjerana izlaznost jer su inače u politološkoj literaturi izbori za EU parlament ocijenjeni kao izbori niskog interesnog intenziteta, da ne kažem da su trećerazredni. Zašto? Zato što je najveći stupanj identifikacije građana na lokalnim, a onda parlamentarnim i predsjedničkim pa tek onda na izborima za EU parlament. Zašto je tako? Zato što oni izvode samo jedan parlament, ne izvode izvršnu vlast koja bi mogla izravno utjecati na život građana. Građanima je taj sustav vrlo nerazumljiv, on je kompleksan, s mnogo instuticija, veza, interakcija i komunikacija. Osim toga taj je sustav udaljen i hladan te funkcionira ne na modelu, nego u praksi, kao deficitarna, da ne kažem, defektna demokracija. I to je razlog zašto ljudi na njih ne izlaze. Naravno da se najveći izgledi daju tom duopolu, koji je kolonizirao politički prostor Hrvatske, koji možemo prispodobiti dvjema kantama vapna, gdje se svaka noga građana našla u po jednoj kanti. A sve druge alternative nemaju toliku snagu zbog toga što nemaju tako razvijenu infrastrukturu. Taj duopol SDP-a i HDZ-a, te dvije sestrinske stranke, “braća po materi”, 20 godina razvijaju infrastrukturu i imaju kapital te različite interesne grupe koje ih podupiru. To im onda daje prednost u odnosu prema regionalnom HDSSB-u ili Gabriću. Gabrić, naime, vrluda između nekih otklona od ideologije i tehnokratskih alternativa, bez ikakvih vrijednosnih orijentacija i tome slično, misleći kako tehnokratska alternativa ideologiji nije ideologija.

Slučaj SDP-ove županice Marine Lovrić Merzel predstavlja nam jedan SDP, posve suprotan onome što su najavljivali, a blizak onome kako je to radio HDZ. Prije toga imali smo slučaj Šegon, Linićevog pomoćnika koji je morao otići s te funkcije, ali tek kada je to prekinuo premijer Milanović. Mora li svaka vlast biti takva?

- Očito da je u posljednjih 20 godina sve uvelike prošlo u znaku različitih afera. Te konkretne slučaje ne bih komentirao zato što će se neki drugi slučaj pojaviti sutra, treći prekosutra i tako redom. U politološkoj literaturi to se zove proizvodnja događaja, a u medijskoj literaturi to se zove proizvodnja pseudodogađaja. Ako postoji nešto u tim stvarima, postoje institucije koje to rješavaju. Ali da se cijelo društvo bavi tim, ne vidim neke velike pameti. Umjesto da se akteri političkog sustava fokusiraju na izvlačenje društva iz krize i na poboljšanje kvalitete života, oni stalno proizvode afere. Ovo je društvo umorno od afera i zasićeno neperspektivnošću nesposobnih ljudi koji vode ovu državu i društvo. To je meritum stvari. Ako se stvari tako nastave, a vjerojatno hoće jer naznaka izlaska iz krize nema, čini mi se da postoje veliki izgledi da Hrvatska dobije nekog svog Montija jer će Bruxelles i Angela Merkel odlučiti tako. Mi očito nismo sposobni sami sobom upravljati, s tim što tu ne govorim o samoupravljanju. I zato nam treba neki nadzorni sustav. To je najgore što se može dogoditi nakon 20 godina samostalnosti, da se može konstatirati da je društvo toliko nisko zaglibilo s ovom političkom oligarhijom da je postalo nesposobno samo sebe voditi i predstavljati. Nego mu stalno treba neki akter odozgo.

Koliko je mudro, politički ispravno i uopće razumno dva tjedna u javnosti braniti neobranjivo, čak i pod cijenu da na kraju ispadnete smiješni?

- Svaka čast Milanoviću. Ja sam mislio da nema boljeg, da je kapacitiraniji. No Zoran Milanović ima najvećeg neprijatelja koji se zove Zoran Milanović. Ja protiv tog čovjeka stvarno nemam ništa. Njegovi potezi i komunikacija su katastrofalni. Čovjek koji u dvije godine ništa ne uspijeva pokrenuti i napraviti, preko novina smjenjuje svoje ministre, kao da živimo u Sovjetskom Savezu ili u doba jednopartijskog monopola. Jednostavno, nedopustivo s naslova i ovakve defektne demokracije kakva je u Hrvatskoj, koju ćemo definirati kao polukonasolidiranu demokraciju u postdemokratskom stanju. To je postao model vladanja bez forme, bez sadržaja, bez ičega. Bezglavo vladaju ovom državom.

Liniću se ipak ne trese stolica?

- U društvu u kojemu, prema ispitivanju javnog mnijenja ili ovoj rejting-demokraciji, najgori smjenjuje nekoga koji nije savršeno dobar, ali očito da radi, povlači neke po teze, to je isto izvan svake pameti. Ali mi smo taoci Zorana Milanovića i Karamarka, zato što su prema ispitivanju javnog mnijenja, ako im je vjerovati, ta dva lika dvije uvjerljivo najgore političke osobe u Hrvatskoj. Mi smo kao građani u talačkoj situaciji spram te dvije nemoćne politike. I što će se dogoditi ako dođe do prijevremenih izbora, tehničke vlade, ili nečega sličnog - doći će opet Karamarko, pa ćemo opet iste stvari pričati. Mi se vrtimo u krug. Naša igra je pomalo suluda i bezizlazna. Ne želim širiti defetizam, ali ako su dva najgora prema ispitivanju javnog mnijenja neka nada, neka perspektiva ovom društvu, onda ja ne znam tko je tu lud. I zašto mi moramo biti u talačkoj poziciji tih dviju politika. Jedne koja je apsolutno nesposobna - Milanovićeve, i druge koja dolazi kao puzajuća apsolutno nesposobna.

Prošle godine objavili ste dvije knjige. Jedna od njih je “Stranac i društvo: Fenomenologija stranca i ksenofobije” (Pan liber, Zagreb). Hrvatska je danas pri dnu europskih zemalja po broju stranaca. Možemo li otvaranjem granica, u okviru EU, uskoro očekivati rast ksenofobije?

- Ne baš uskoro jer mi trenutno nismo atraktivni ni sebi samima, a kamoli strancima. Veće su migracije naših visokoobrazovanih ljudi u veliki svijet od dolaska. Mi ćemo biti atraktivni kada jednoga dana budemo imali normalnu vladu, koja ima koncepciju igre, koja će znati voditi ovo društvo i poboljšati kvalitetu života. Onda će možda biti zainteresiranih za dolazak. A s obzirom na to da će biti različiti od nas, onda će se pojaviti neka društvena grupa koja će biti akter tog tipa politike i ideologije - ksenofobijske. Ali zasad to nije nikakav problem jer u Hrvatskoj ima oko 23 tisuće stranaca, distorziranih po cijeloj RH. Komu oni mogu biti problem? Nikome.

Jesu li prizori s talijanske Lampeduse i ishod referenduma u Švicarskoj o gradnji džamija i minareta najava još gorih stvari koje će se u Europi događati?

- Europa je pred velikim izazovom. I bit će pred njim u vrijeme izbora za EU parlament. Na tim izborima predviđa se uspjeh stranaka desnoradikalnih programa. Znači, ksenofobijskog programa, onog koji strance doživljava kao konkurente, protivnike i neprijatelje. I bude li njihov uspjeh na razini Europskog parlamenta značajan, naravno da će se postaviti političko-retoričko pitanje kuda ide Europa. Ide li u rikverc prema renacionalizaciji i zatvaranju ili pak, suprotno, prema sadašnjoj transformaciji. Dakle, prema možebitnoj federalizaciji. Europa ima samo dva koncepta izlaska iz krize, onog koji podrazumijeva zatvaranje te diskusije o konceptualnoj budućnosti, u smjeru mogućih Sjedinjenih europskih država i njihove održivosti, ili internog rata kultura koji može završiti sa scenarijem Titanica, o čemu sam pisao u knjizi “Tri eseja o euroskepticizmu”.

Drugu knjigu “Demokracija” (Zagreb, Pan liber, 2013.) priredili ste zajedno s Nikolinom Jožanc. Jedna od teza iz knjige je da se stranke sve manje razlikuju i sukobljavaju na ideološkoj programskoj razini. Ima li onda uopće bitne razlike?

- U praksi nema puno značajnih razlika. Na razini programa oni ih moraju deklarirati u kontekstu svog političkog identiteta s nekom minimalnom ideologijom. Ne može biti politika u kojoj je izbrisan svaki trag ideologije, zato što ideologija nosi u sebi vrijednosnu dimenziju politike, omogućava političku i socijalnu kategorizaciju političkog svijeta i njegovih aktera. Oni koji misle u Hrvatskoj, zastupnici tehnokratske struje, da se politika može voditi bez ideologijskog minimuma, po mojemu sudu, nisu u pravu. A druga je stvar što je kod nas posrijedi praksa sukoba ideologija jer se ideologije koriste za instrumentalizaciju u dnevno-političke svrhe, a ne ide se na strukturna pitanja društva i države - reforme i transformacije poboljšanja kvalitete života. Ali da se političko može misliti bez minimuma ideologijskoga – ne može. A unatoč svim tim ideologijama moderne i postmoderne očito da je jedna zavladala i postala dominantna, a to je liberalizam i neoliberalizam kao jedan tip svjetovnog, sekularnog fundamentalizma. I očito je da nema ozbiljne konkurencije.

Preuzima li ekonomija primat nad politikom?

- Očito da da. Jer globalni igrači, kompanije i korporacije pišu agendu koju moraju prihvatiti političke stranke, parlamenti i vlade. To je jedna stvar. A druga je da se politika o kojoj mi govorimo mora komparirati. Današnja politika i demokracija globaliziranog svijeta s politikom i demokracijom iz doba industrijskog društva i društva moderne. Radi se o dvjema potpuno različitim društvenim paradigmama u kojima se i demokracija, i država, i suverenitet, i političke strankei i parlamenti u ovo doba druge moderne pojavljuju u novom globalnom okružju, gdje je njihova samostalnost u definiranju vođenja politike skromna, minimalna, a u nekim situacijama čak i nikakva. Zato se i govori o postdemokratskom stanju.

Suočavamo li se doista s krajem zlatnog doba demokracije i koliko smo daleko od postdemokracije? Zašto se to događa?

- Obično se, kada se govori o demokraciji, kaže da je vrijeme Perikla bilo zlatno doba atenske, direktne demokracije. Nije ni ona bila savršena. Jean Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru kaže da prave demokracije nikada nije bilo, niti će je biti. Onda smo imali utopije da svi mogu odlučivati o svemu, na tragu ideje direktne demokracije, koje su isto upitne jer se direktna demokracija može provoditi na malom prostoru s malim brojem ljudi. Ali gdje je veći broj ljudi i veliki prostor, mora se aktivirati predstavništvo jer svi o svemu ne mogu odlučivati. Onda, ova predstavnička ili parlamentarna demokracija je u krizi, a kriza onda aktivira taj potencijal ili zahtjev za uvođenje direktne demokracije. Mi se u jednom postdemokratskom stanju pomalo osjećamo izgubljeno i bespomoćno zbog toga što oni koji nas zastupaju - ne zastupaju nas. Kada se građani žele aktivirati preko izravne demokracije - referenduma, onda i to postaje upitno, tako da se demokracija na prijelazu stoljeća našla u situaciji gdje se klatno te iste demokracije pomaknulo u korist moćnih manjinskih grupa, u korist oligarhije. Na kraju, pokazuje se da svaka demokracija završi u oligarhiji ili da jest oligarhija kojoj preko izbora treba demokratska legitimacija da bi rekla kako živimo u demokraciji.

Je li uopće moguća globalna demokracija kada imamo krizu elementarne predstavničke demokracije na razini pojedinih država?

- Jako dobro pitanje. Često koristim, u dobroj namjeri, prispodobu da u Babinoj Gredi, ili najmanjem mjestu, jedva da funkcionira lokalna demokracija, a kamoli da funkcionira globalna. Globalna je više normativni model demokracije koji se zasniva na određenoj političkoj filozofiji. A što je model u jednoj empirijskoj metodologiji? Ništa drugo nego pojednostavljeno sredstvo pojašnjenja političke zbilje da bismo ju lakše interpretirali. Dakle, ne vjerujem u neki globalni model demokracije kad je demokracija otkad postoji, kao produkt prve modernizacije, uvijek bila vezana na nacionalno, državno i teritorijalno. Pa i na takvoj državnoj teritorijalnosti, u okviru nje, ne funkcionira, kao ni na nižim razinama, kao ni na nekoj globalnoj razini. Dakle, radi se više o jednom normativnom modelu.