Sredinom veljače osječki bi nogomet mogao obilježiti nesvakidašnji dan, točno stoti rođendan jednog od svojih najboljih nogometaša svih vremena.

Premda ga već dugo nema na ulicama i trgovima rodnog Osijeka, ostao je zapamćen kao nesvakidašnja pojava dostojna uvrštavanja među legende grada koji je i sam doslovce obožavao. A ljubav s nogometnim kibicima Osijeka, pričali su mi mnogo puta stariji Esekeri, bila je dugo, dugo obostrana.

On je Ernest Dubac, rođen je 15. veljače 1914., u Osijeku, a nogometnu karijeru počeo je, i okončao, u rodnom gradu izgradivši pritom impresivnu karijeru u svom dobu.

Popularni Puba prvi dodir s “magičnom loptom” imao je u dresu osječkog Hajduka, nastavio u tada najboljem gradskom klubu Slaviji (1932.-1936.), pa u BSK-u iz Beograda ('37.-'41.) s kojim je 1938. godine postao prvak tadašnje Kraljevine Jugoslavije, da bi od 1941. do 1945. bio stožerni član obrane zagrebačkog Građanskog, u čijem je sastavu, kao standardni reprezentativni branič, 1943. bio i prvak NDH.

Najjači sastav zagrebačkih “Građana” tog nemirnog vremena bio je sljedeći: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Kokotović.

Kroničari s ovih prostora, sada već davnih godina, uz tu stasitu i elegenatnu pojavu na nogometnim terenima, u pravilu su vezivali vrhunske atribute koji se mogu svesti pod nazivnik neprelaznog braniča, jednog od najboljih u nogometnoj povijesti. Za Kraljevinu Jugoslaviju odigrao je Puba 14 utakmica od 3. travnja 1938. pa sve do 23. ožujka 1941. Prema broju nastupa za NDH, pak, ubraja se među najstandardnije reprezentativce odigravši svih 15 susreta “kockastih” u razdoblju 1941.-1944.

U gradu na Dravi, Dubac je zapamćen kao dio terceta Glaser-Dubac-Lechner, neprijeporno najboljeg u Osijeku u razdoblju između dvaju velikih svjetskih ratova.

Dubac je završio igračku karijeru gdje je i počeo, u rodnom Osijeku 1947., u dresu tek osnovanog Proletera (kasnije, Slavonija, a od 1967. NK Osijek), u kojem je prvi put sjeo i na trenersku klupu (do proljeća 1950.). Dupčevo ime nalazi se i u zapisniku prve utakmice novoosnovanog Proletera, odigrane 16. ožujka 1947., protiv osječke Mladosti (5:0), kad su nastupili: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Lechner, Tikas, Kiš, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić.

Suvremenici su ga opisali kao “oštrog igrača, brzog, eksplozivnog u startu, sa sjajnim skokom i perfektnom igrom glavom, sa savršenim pregledom igre”... U najkraćem, bio je neprelazni branič, načinom igre ispred svog vremena, nedvojbeno jedan od najboljih u nogometnoj povijesti na našim prostorima. Tijekom trenerske karijere, pedesetih godina 20. stoljeća, taj legendarni Eseker vodio je i Čelik (Zenica) i Trešnjevku (Zagreb).

Dubac je, inače, rođen u tipičnoj essekerskoj obitelji, gdje je od malih nogu odgajan u multikulturalnom ozračju. Osim materinjeg hrvatskog, govorio je i njemački i mađarski jezik.

Po zanimanju je Puba bio stomatolog, cijenjen među sugrađanima u svakom pogledu, kao nogometaš, trener, zubar..., ukratko - kao pravi gospodin. Što u vremenu u kojem je živio baš nije bilo tako jednostavno. Bio je i ostao jedan od najznačajnijih likova osječkog nogometa, čiji lik i danas, točno stoljeće nakon njegova rođenja, a nakon što je i supruga Kamila našla svoje posljednje počivalište uz Pubu na Aninom groblju, u mislima i srcu s posebnim emocijama njeguju nasljednici - sin Danko, snaha Danijela, unuke Lorna i Ernesta sa svojim potomcima.

Štoviše, usuđujem se ustvrditi kako živimo vrijeme kad bi Ernest Dubac trebao dobiti neko trajno obilježje u gradu koji je neizmjerno volio i čije je ime ponosno pronosio u svim sredinama koje je posjetio tijekom života, te zauvijek ostao upisan u hrvatske nogometne anale. Čineći to, praktički i samom svojom pojavom i nakon umirovljenja '78., pa sve do smrti, 27. veljače 1985.