Južina je kriva za sve, a onda će ipak udariti zima pa će opet svi biti u komi! Posljednjih tjedana tu rečenicu poput mantre ponavljaju mnogi kojima je dosadašnja pretopla zima išla na živce i bacala ih u stanje nemoći, depresije i pukog otaljavanja dnevnih obveza, uključujući i osam sati na poslu, ako posla uopće imaju.

Uglavnom, svi su se okomili na klimu pa se čini da se i kriza, recesija i politika, sve osim slučaja Perković, našlo u drugom planu. Naravno, poremećaj klime je anomalija koja kad traje predugo, izaziva još veću eskalaciju meteoropatskih nevolja općenito. No, ima u vezi s klimom i jedna kvaka. Naime, koliko god da se na prvi pogled ne čini tako, ali klima i kriza idu ruku pod ruku. Moglo bi se čak reći kako se “rimuju” - dvije riječi bombastičnih konotacija i širih fenomenoloških referenci, između kojih se nalazi nešto bez čega se ne može, a to je, naravno, politika.

Ako sve to i zvuči paradoksalno, bezbroj je argumenata koji upućuju na suprotno, odnosno na “trodiobu vlasti”, čemu svjedočimo svednevice dok nas sasvim konkretni klimatski ekstremi totalno izluđuju, kriza i recesija i dalje drže u stanju bitke za goli život, a politika i političari pametuju o boljem sutra. Drugim riječima, klima, kriza i politika u bliskom su kontaktu i može ih se tumačiti kroz međusobni odnos, a ne isključivo kao pojedinačni problem. Ako ni zbog čega onda svakako zbog ključnog faktora u sva tri segmenta - čovjeka, koji “vedri i oblači” i kad je poremećaj klime u pitanju i kad se priča o krizi (gospodarstvo, financije), i kad se i jedno i drugo stavlja u kontekst političkih odluka s kratkotrajnim i dugoročnim posljedicama na pojedine zemlje i svijet u cijelosti.

Konkretizirajmo, daklem, situaciju u kakvoj smo se zatekli. Kao prvo i osnovno, ako prirodu ostavimo po strani, odnosno na klimatske promjene gledamo kao na nešto posve normalno, ovisno o fizikalnim, geološkim, astronomskim utjecajima (magnetizam, ponavljanje stoljetnih ciklusa Sunca i planeta...), nema spora oko udjela u problemu samog čovjeka. Jer upravo je čovjek odgovoran za munjeviti razvoj industrije, tehnike i tehnologije, a u svezi toga onda i za određene poremećaje u klimatskoj ravnoteži. Ako ti poremećaji i nisu baš isključivo zasluga razvoja civilizacije (ispuštanje stakleničkih plinova, zagađenje okoliša, iscrpljivanje rudnih bogatstava Zemlje...), vjerojatno su “okidač” koji je pospješio da reakcije prirode postanu još ekstremnije.

Oko uzajamnog odnosa klime i krize (a onda i politike), naveliko i naširoko zbore i mnogi svjetski stručnjaci. I dok je za jedne prioritetan razvoj, daklem, rast gospodarstva, za druge je to nespojivo s brigom za ekološku sigurnost, napose klimu, preciznije zaštitu od ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu. Pojednostavljeno to pak znači da je dinamika industrijskog (gospodarskog) razvoja u suprotnosti s održavanjem klimatske ravnoteže. Zato se, u tom kontekstu, proglasi o ograničenim postotcima “plinofikacije” (zagađenja) atmosfere o kojima se SAD i Kina spore s Europom, primjerice, uglavnom doimaju kao isprazno politikanstvo ili manipulacija činjenicama, uključujući i agendu o globalnom zatopljenju kao isforsiranom jednom stranom priče. Naravno, postoje i drukčija mišljenja koje drže da će borba protiv klimatskih promjena pomoći, a ne omesti, napore vlada da prevladaju globalnu gospodarsku, a onda i financijsku krizu. Upravo je tako stanje stvari nedavno ocijenio europski povjerenik za okoliš Stavros Dimas, uoči priprema za novi “Kyoto”. Naime, iz Dimasovih riječi može se zaključiti kako klima i kriza idu ruku pod ruku i da bi u tom “zajedničkom paketu” trebalo tražiti putove za rješenje problema. Zato je Europska unija postavila ambiciozan cilj - smanjiti emisiju ugljičnog dioksida za petinu do 2020., u usporedbi s razinama iz 1990., preko konkretnih poteza. A oni, potezi, svode se na trgovanje dozvolama za emisije plinova koji bi natjerao elektrane i tešku industriju da plaćaju za postotke ugljičnog dioksida, primjerice, kojim će uboduće zagađivati atmosferu i stanovništvo. No, i tu je vidljiv paradoks - bogati će platiti koliko treba da bi i dalje manipulirali dozvolama, odnosno količinama ispušnih stakleničkih plinova, dok bi siromašni (zemlje u razvoju, Afrika recimo), bili osuđeni u ime ekološke sigurnosti kočiti vlastiti razvoj. A onda time i produbljivati krizu na vlastitom terenu. Cinici će uz sve to naglasiti da poremećaj klimatske ravnoteže može biti krivac i za psihofizičku ravnotežu u financijskom sektoru. Južina, primjerice, baca i najvještije burzovne mešetare i bankare u stanje pojačane depresije pa onda takvi “sluđeni” manipulatori mogu povlačiti kojekakve “očajne poteze” produbljujući recesiju na širem planu. Naravno, zvuči pretjerano, ali nije na odmet malo ironizirati stvari u danima kad bi južinu trebala zamijeniti žuđena smrzavica i siječanjsko-veljačka zimogroština.