Ne tako davno, bog i batina talijanske politike, a danas tek pravomoćno osuđeni senator koji broji dane i noći do odlaska na, praktički, doživotni zatvor zbog plaćenog seksa s maloljetnicom, Silvio Berlusconi povijesni je izbor Afroamerikanca Baracka Husseina Obame za američkog predsjednika prokomentirao riječima kako je on “mlad, zgodan i preplanuo”.

Bio je to izraz grubog apeninskog šovinizma i rasizma, koji je ostao u prilično lošem sjećanju naših Istrana, Primoraca i Dalmatinaca, iz vremena kada su naoružani talijanski superuomini (talijanski prijevod njemačkog pojma Übermensch), s perjem tetrijeba na glavi haračili dubokim zaleđem sjeverne obale Jadrana, sadeći tikve zajedno s kninskim četnicima vojvode Momčila popa Đujića.

Da paradoks bude veći, sadašnju talijansku vladu, u kojoj sjedi ministrica afričkog podrijetla Cecile Kyenge, aktivno podupire u parlamentu stranka desnoga centra Puk slobode (Il Popolo della Libertà) na čijem je čelu još uvijek Berlusconi. Zanimljivo, rasističke primjedbe kako ona podsjeća na “orangutana”, nisu stigle iz njegove stranke, nego iz autonomaške Sjeverne lige (punoga naziva: Lega Nord per l'Indipendenza della Padania), do jučer bliske Berlusconiju, i to iz usta njegova bivšeg ministra, a sada senatora Roberta Calderolija.

Ako je moguće da Afroamerikanac, k tome još muslimanskog imena, bude predsjednik najmoćnije države svijeta, Bugarka Dilma Rousseff čelnica Brazila, a Hrvati Ivan Gašparovič i Néstor Carlos Kirchner Ostoić predsjednici Slovačke, odnosno Argentine, te ako je moguće da u vladi u Beogradu, kojom upravljaju bivši istaknuti šešeljevci i miloševićevci, sjedi ministar hrvatskih korijena Vanja (Franjo) Udovičić, onda je moguće i da u talijanskoj vladi sjedi liječnica podrijetlom iz Konga! Tu je lekciju valjda i sam Berlusconi naučio.

Sličan politički i multikulturalni fenomen dogodio se, ovih dana, i u Njemačkoj. Na netom završenim izborima za donji dom njemačkog saveznog parlamenta Bundestaga izabrana su dvojica Afrikanaca, ali i Turkinja muslimanske vjeroispovijesti! Tako će boje konzervativne Kršćansko-demokratske unije u Bundestagu braniti glumac, aktivist i političar Charles Muhamed Huber, rođen u izvanbračnoj vezi senegalskog diplomata i Njemice. Drugi Afrikanac u Bundestagu bit će socijaldemokrat Karamba Diaby, koji je u bivši DDR stigao također iz Senegala kako bi ondje doktorirao kemiju, no ubrzo je postao njemački zet i ostao živjeti u Njemačkoj. Tajna uspjeha kancelarice Angele Merkel i demokršćana koje ona vodi, posvjedočena na trećim uzastopnim dobivenim izborima, ne krije se samo u dobrom vođenju njemačkog gospodarstva i državnih financija nego i u širem socijalnom i kulturološkom kontekstu koji konzervativna politička opcija predstavlja u Njemačkoj. Naime, osim što CDU u Bundestagu ima svoga “crnca”, u savezni parlament ušla je i prva osoba muslimanske vjeroispovijesti, također članica Kršćansko-socijalne unije. Riječ je o Cemile Giousouf, rođenoj u Njemačkoj u obitelji turskih gastarbajtera podrijetlom iz Grčke. U Njemačkoj, koja se nama i našem ne pretjerano mudrom premijeru čini kao zemlja s nekakvog drugog planeta, čak i politički konzervativizam odavno funkcionira kao prosvijećeni postmoderni svjetonazor, inkluzivan i integrativan u odnosu na društvenu stvarnost. U toj čudnoj zemlji, kako je doživljavaju još samo zaostali Zapadni Balkanci skloni mućkama, švindleraju i kavgi, pravna država jamči, čak i tamo nekom razočaranom bivšem srijemskom partizanu s rupom od udbaškog metka u glavi, riječ je o Stjepanu Đurekoviću, posthumnu satisfakciju da će počinitelj njegova ubojstva biti kažnjen. U kvazieuropejskom Zagrebu, tek nekoliko sati vožnje od njemačke granice (a zapravo je riječ o mentalnim svjetlosnim godinama koje nas razdvajaju!), premijer naše zemlje govoreći o čovjeku s njemačke tjeralice, šefu svih riječkih egzekutora i poneke tamošnje kurve, titulira ga s iritantnim poštovanjem “gospodin Josip Perković”, a pripadnici tajne službe, na čijem je čelu Perkovićev sin Aleksandar, provaljuju u stan udovice Gisele Đureković, o čemu danima mučki šuti cjelokupni hrvatski tisak! Kada govorimo o multikulturalizmu u njemačkoj politici, valja primijetiti da je jedini Hrvat u Bundestagu Josip Juratović (SPD), također osvojio svoj treći mandat u tome časnome domu. U toj zemlji čak i predsjednik katoličke Biskupske konferencije, prečasni Robert Zollitsch, podrijetlom podunavski Nijemac rođen u bačkom mjestu Filipovo/Philipsdorf (danas Bački Gračac), nosi hrvatsko prezime. Balkanski multikulturalci, koji sebe posljednjih godina vole drsko nazivati antifašistima, prilikom zaposjednja nadbiskupovog rodnog mjesta, ubili su njegova 16-godišnjeg brata, zajedno s još 212 folksdojčerskih žena, djece i staraca, te su njega, tada sedmogodišnjaka, zajedno s bakom i još troje bliskih rođaka zatočili u zloglasnom partizanskom koncentracijskom logoru za Nijemce Gakovo kod Sombora.

Njemačku još uvijek, s obzirom na uistinu strašno naslijeđe nacionalsocijalizma i holokausta, mnogi doživljavaju kao latentno leglo najmračnijih tipova. Zapravo i ne čudi što američka elektronička špijunaža, o kojoj smo zahvaljujući suvremenom Prometeju Edwardu Snowdenu ponešto saznali, u Europi najviše prisluškuje Njemačku, ako ne zbog straha od ponovnog buđenja nacizma, onda svakako zbog krađe njemačkih industrijskih i poslovnih tajni. No njemačku povijest ne čine samo crna poglavlja. Primjerice, prvi Afrikanac koji je diplomirao (1720.) na nekom njemačkom sveučilištu bio je filozof Anton Wilhelm Amo, podrijetlom iz pruske kolonije u današnjoj Gani. Procjenjuje se da danas u Njemačkoj živi čak 817.150 Nijemaca afričkog podrijetla koje ondje nazivaju Afrodeutsche ili Afronijemci.