Osječki poduzetnik Marko Pipunić, vlasnik tvrtke Žito Osijek (nedavno uvršten među prvih deset na Forbesovoj listi najbogatijih ove godine), nakon što je Vlada RH prihvatila njegovu ponudu, ovih bi dana trebao potpisati ugovor o kupnji IPK Tvornice ulja Čepin, posljednje neprivatizirane tvrtke iz sustava bivšeg kombinata IPK Osijek.

Preuzimanjem IPK Tvornice ulja Čepin Žito je tako preuzelo cijeli bivši IPK Osijek (osim osječke mljekare, IPK Mia d.d., koju je kupio njemački Meggle i IPK Oranice, koja je u vlasništvu američkog Pioneera).

Marko Pipunić svoje poslovno carstvo na ovim prostorima počeo je graditi prije 22 godine i do danas je stvorio respektabilnu kompaniju koja zapošljava 1.700 radnika (zajedno s radnicima iz tvrtke PP Ratkovo d.d. u Vojvodini, koju je kupio prije nekoliko godina) i koja iznimno drži do svojih djelatnika i njihovih prava, čak i više od toga. Pipunić inače voli istaknuti da Žito nije njegovo, nego da je zbog kredita podignutih za brojne investicije u rukama banaka.

Žito je danas vodeći ili među vodećim hrvatskim proizvođačima stočne hrane, svinja, jaja, brašna, šećera i mlijeka. Tajnom svog uspjeha Pipunić drži, kako je to nedavno na jednom skupu i izjavio, što se bavio biznisom kojim se tada nitko nije želio baviti, a riječ je o svinjogojstvu.

Danas ponosno ističe da u svom sastavu ima jednu od najboljih tvrtki od Osijeka do Zagreba, misleći pri tome na osječku tvornicu šećera, koju je preuzeo zajedno s IPK Kanditom (koji je poslije prodao širokobriješkom Mepasu). Žito je šećeranu pri preuzimanju, prije četiri godine, zateklo u golemim dugovima.

“Tada smo imali jakog suparnika. Neki su željeli da šećeranu prodamo ili da ju čak prodamo uz određenu naknadu. Nismo popustili i danas je osječka šećerana, sa svojih 300-tinjak radnika, jedna od najboljih tvrtki od Osijeka do Zagreba. Prošle smo godine našim kooperantima isplatili preuzetu šećernu repu dva mjeseca prije roka. Broj kooperanata se povećava iz godine u godinu. U tri godine dokazali smo da smo sposobni podići posrnule tvrtke i od njih načiniti vrlo uspješne. U šećeranu se nije ulagalo posljednjih 20 godina koliko smo mi uložili u samo godinu dana. Od osječke šećerane s kooperantima živi oko tisuću osoba s ovih prostora”, izjavio je nedavno Marko Pipunić.

Iako se za Pipunića priča da redovito uoči izbora novčano donira i političke stranke (u pravilu, svima pomalo), on sam voli naglasiti da je Žito sa suradnicima stvorano bez političke podrške. Mnogi koji ga znaju kažu da je to na neki način i točno, jer je političke stranke donirao više zbog pristojnosti i dobrih odnosa sa svima, a ne zbog pripadnosti. U svakom slučaju, stoji konstatacija da je Žito, kao socijalno osjetljiva tvrtka, jedan od najvećih donatora na ovim prostorima, i to bez “svjetla reflektora”.

Što se tiče preuzimanja bivšeg kombinata IPK Osijek, do svih je njegovih tvrtki, uključujući i znatne površine kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, dolazio postupno. Kako je koja IPK-ova tvrtka upadala u financijske teškoće, pozajmicama za plaće radnicima i tekuće poslovanje održavao je te tvrtke na životu, a zbog njihove nemogućnosti vraćanja novca, na osnovi duga, polako je ulazio u njihovu vlasničku strukturu.

Jedna od prvih tvrtki i, kako Pipunić voli reći, najuspješnija koju je preuzeo, bivše je IPK Ratarstvo-stočarstvo, danas Novi agrar, koji godišnje proizvede 16 milijuna litara mlijeka najviše klase, a u posljednje vrijeme iz bioplinskih postrojenja proizvodi i struju.

Preuzeo je poslije i tvrtku IPK Croatia u stečaju, sa zavidnim silosnim kapacitetima, i od nje stvorio uspješnu Tvornicu stočne hrane. Preuzeo je potom i Đakovštinu, nakon što je ta tvrtka završila u stečaju, također sa silosnim kapacitetima, od koje je ubrzo također napravio uspješnu tvrtku, a sa svojim zemljakom Stipom Matićem, vlasnikom kompanije M-San, kupio je PPK Valpovo.

Ako se vratimo na početak teksta i IPK Tvornicu ulja Čepin, koja je ujedno i povod za priču o poduzetničkim pothvatima Marka Pipunića, vrijedi podsjetiti da je Pipunić nedavno, kada je okupio kooperante čepinske uljare, rekao da je ta tvrtka već pet-šest godina u teškoj situaciji, ali i da je to očito svima odgovaralo. “Nikome nije bilo stalo radi li uljara, ima li čepinskog ulja na policama trgovačkih centara. Krivaca za to stanje je više, od vlasnika, države, do uprave te je sada uljara došla do samog dna. Obećavam da ćemo moj tim i ja dati sve da uljara bude uspješna tvrtka. Odmah nakon potpisivanja ugovora u ekstrakciju soje uložit ćemo 12 milijuna eura, a u sljedećem razdoblju još 20 milijuna eura”, obećao je Pipunić.